Edukacija

Prozvodnja hrane za vlastite potrebe-nož u leđa korporacijama koje porobljavaju čovječanstvo

Kada pogledamo zdravstveni i financijski karton većine nas, možemo zaključiti da nikada više nismo bili bolesniji i nikada više novaca nismo izdvajali za svakodnevnu hranu. Dovoljno je vratiti se nekoliko decenija u prošlost, pa vidjeti da je slika naše svakodnevnice bila potpuno drugačija. Naš jelovnik je naizgled bio skromniji, ali ako detaljnije analiziramo šta smo sebi servirali na stol, vidjet ćemo da je naša hrana imala mnogo veću nutritivnu vrijednost, od onih naizgled istih namirnica, koje danas kupujemo.

Jedan od glavnih razloga za to je bila naša vlastita proizvodnja hrane, koja je pored raznih drugih, socijalnih, psiholoških, ili ekonomskih benefita imala pozitivan učinak na naše tijelo i našu psihu, dajući mu svu potrebnu energiju za normalan i zdrav život. Iako se o tome poprilično šuti, iako nemamo jasne i precizne statističke podatke vezane za tu temu, bilo bi dovoljno osvrnuti se oko sebe, ili pogledati u zdravstvene kartone osoba bilo kojeg uzrasta, pa ustanovniti da za par decenija imamo nevjerovatno veliki porast autoimunih bolesti i raznih drugih oboljenja za koja nekada prije nismo praktično ni znali, a koja su direktno povezana sa načinom ishrane.

Sve je počelo sa smanjivanjem vlastite proizvodnje, uz svakodnevnu priču da se ništa ne isplati, od vlastitog vrta i uzgoja povrća, do održavanja neke manje farme domaćih životinjskih vrsta. Istina, kada biste sve stavili na papir i pogledali troškove vlastite proizvodnje i cijenu proizvoda koje su hrlile iz uvoza, vidjeli biste samo svoju propast. Razumljivo je da su u toj nepravednoj utakmici uništili male prodavnice, mala gazdinstva i proizvođače, ali to što su slomili duh pojedinca koji je do prije nekoliko decenija sam sebi prozvodio većinu zdravih namirnica, je teško razumjeti. Ne samo u gradskim i prigradskim sredinama, već I u našim selima, sve više ljudi kupuje osnovne vrtne namirnice, dok zemlja stoji neobrađena.

Mi nismo bili dovoljno uporni da cijenimo i vrednujemo naše obradive površine i našeg domaćeg prozvođača koliko su oni bili uporni u slamanju tradicionalnih načina kupovine i prozvodnje.

Danas, kako oni u gradu, tako i oni na selu postali su praktično ovisni o hipermarketima I korporacijama koje ne samo da ih prehranjuju, već im i podižu i spuštaju raspoloženje.

Iako smo postali najvjerniji svakodnevni konzumenti njihovog nutritivnog smeća, iako doručke I ručkove na poslu I kod kuće, ne možemo zamisliti bez komada pice, ili upakovanih proizvoda, uz marketinške poruke kao što je “ne kuhaj, samo jedi!”, iako smo odlaske u lance I franšize brze prehrane pretvorili u ritual, za nas još uvijek nije kasno.

Vrijeme je da progledamo i shvatimo da naš novac koji zaradimo na sve težim poslovima, trošimo uglavnom na svakodnevnu nekvalitetnu hranu, tako da nam gotovo ništa ne ostaje da negdje proputujemo, odmorimo se I duboko razmislimo u kakvoj orvelovskoj farmi živimo.

Zadnjih nekoliko decenija pa sve donedavno, osnovne namirnice kao što su krompir, luk, mahunasto ili drugo povrće, te žitarice i meso bilo koje životinje, prozvodi su koji se, na ko zna kakav način, u cijeni nisu mogle takmičiti sa našim domaćim ili vlastitim prozvodima koji su, na kraju, kako god okrenete i sračunate se, ispadali skuplji. Toliko su njihovi proizvodi bili jeftini da vas je proizvodnja istih, koliko god vi znali da je vaše zdravije I kvalitetnije, potpuno obeshrabrila i u konačnici odovojila od zemlje i same pomisli da nešto sami prozvedete. A onda, nakon nekih krupnih događaja, poput pandemije Covida ili rata u Ukrajini, proizvedene su vještačke krize koje su cijene svih proizvoda podigle u nedogled i konstantno se povećavaju. Kada ste se potpuno otuđili od zemlje, od proizvodnje hrane za sebe, kada ste potpuno promijenili svoje navike i kada je potpuno uništena zdrava domaća proizvodnja i mala gazdinstva, kontroli cijena hrane nema granica. Dovedeni smo u poziciju potpune ovisnosti o velikim korporacijama, koje nas drže u šaci i podižu cijene kako žele I namjeravaju. Da ne govorimo o tome kako na pojednačnom i na društvenom nivou ne posjedujemo gotovo nikakve zalihe. Dovoljno je da samo jedan dan nestane električne energije i da nastane čitava pometnja, što smo imali prilika da vidimo nedavno, usljed kvarova na dalekovodima u regionu ili naprosto, nakon uvođenja neradne nedjelje, što je kod veliko broja ljudi, gotovo prozvelo šok.

Ovo što se nama dešava nije nešto nepoznato. To je dobro isproban i uigran koncept držanja čitavih zajednica i pojedinaca u šaci, da biste u svakom pogledu bili ovisni o sistemu i postali moderno roblje, koje će, samo da preživi, pristati na sve. Dovoljno je osvrnuti se na ne tako davnu prošlost i istražiti šta se to dešavalo u Americi tridesetih godina prošlog stoljeća kod pojave Velike depresije, ili pojavom zakona o poljoprivrednim patentima 90-tih godina, rađanjem Monsanta i genetski modifikovane hrane, ili pojavi Zelenog rajha i industrijalizaciji poljoprivrede u nacističkoj Njemačkoj, ili Staljinova centralistička poljoprivredna politika u SSSR-u, privatizacija poljoprivrede u Južnoj Americi i stotine drugih projekata koji su samo bili uvertira u globalno porobljavanje čovječanstva.

Najveća šteta u svemu temu je ubjeđivanje i obeshrabrivanje običnog čovjeka da na tom planu ne može poduzeti apsolutno ništa. A to, svakako, nije tačno. Iskustvo nam pokazuje da samosvjesni i hrablri ljudi običnim akcijama bojkota kupovine mogu preokrenuti situaciju. Talijani, koji su nakon Covida bili suočeni poskupljenjem kafe I tjestenine, potpunim bojkotima su preokrenuli situaciju u svoju korist. Bojkot jeste moćno oružje suprotstavljanja, i pametni slobodni ljudi ga trebaju iskoristiti, međutim, najjače oružje je naš ponovni povratak na fabričke postavke, na čovjekovu usađenu prirodu da sam sebi prozvodi barem dio hrane. Ako želimo dobro svojoj djeci i budućim generacijama krenimo ne samo u proizvodnju hrane za sebe, već i u podržavanje malih gazdinstava ili onih domaćih proizvođača koji nisu dio prljavih poslova velikih korporacija. Time ćemo biti dio velikih pozitivnih promjena u društvu, a da ne govorimo koliko ćemo radom na vlastitoj zemlji uticati na svoje mentalno I fizičko zdravlje. Potrebno je za početak da barem razmišljamo i maštamo u tom pravcu. A kada dođe proljeće, krenimo u akciju. Za sve postoji prvi put. Ne zaboravite, u Bosni i Hercegovini je više od 50 % poljoprivrednog zemljišta neiskorišteno. Njive i pašnjaci čekaju na nas.

Una familia

by administrator

Da li drveće priča? (Tajnoviti život šume)

Svako ko boravi u šumi, ili barem vikendom, šetajući, provede vrijeme u društvu drveća, sigurno će priznati kako se, nakon naporne sedmice, napokon, osjetio puno bolje i kako je, konačno, napunio svoje baterije. To, ustvari, i nisu samo subjektivni dojmovi, već naučne činjenice koliko priroda i šuma na cjelokupan čovjekov organizam imaju pozitivan učinak. Ali ako nam šuma toliko daje, kako se mi ponašamo prema njoj i šta joj mi to vraćamo zauzvrat? Nažalost, ne samo da joj ne uzvraćamo na način kako bismo trebali, već se odnosimo prema njoj kao prema neprijatelju. Vjerovatno zato što mislimo kada uđemo u šumu i posječemo mlado i zdravo drvo da je ono samo gluha materija, bez svog života, govora i dostojanstva. Ali, da li je to baš tako?

Suzanne Simard, profesorica ekologije šuma na Univerzitetu British Columbia, detaljno je istraživala društveno ponašanje drveća, provodeći niz eksperimenata.

I sama provodeći svoje dane u bujnim šumama Kanade, dr. Simard je primijetila kako kompanije za sječu drveća sijeku raznovrsno drveće koje je priroda tako postavila i zamjenjuju ih jednim tipom iskoristivog drveta. Sječom drugog drveća kompanije su vjerovale da će uklanjanjem konkurencije, novozasađeni favorizirani tipovi drveta napredovati, jer će imati više prostora, vode i svjetlosti.

Međutim, Simard je primijetila da su ova drveća zapravo bila podložnija bolestima i stresovima iz okoliša. Na primjer, 10 posto novozasađenog jednog tipa drveća je uginulo, jer su uklonili okolne javorove, breze i topole.

Kako je detaljno istraživala ovo pitanje i provodila naučne eksperimente, Simard je shvatila da je komunikacija među drvećem odgovor na ovu zagonetku.

Drveće komunicira putem podzemnih mreža mikoriznih gljiva. Gljive se miješaju s korijenjem drveća, formirajući veze, koje mogu povezivati drveće različitih vrsta širom šume.

Gljive transportiraju vodu i hranjive tvari, kao što su dušik i fosfor, do drveća. Zauzvrat, drveće pruža gljivama šećere na bazi ugljen-dioksida koji nastaju kroz fotosintezu. Mikorizme ne samo da omogućavaju simbiozu između drveća i gljiva, već i komunikaciju među drvećem.

Drveće može transportirati ugljen-dioksid, vodu, hranjive tvari, kemijske signale upozorenja i hormone; ovaj sistem im omogućava da balansiraju resurse i upozoravaju susjedno drveće na opasnosti. Simard čak uspoređuje podzemnu komunikaciju drveća s neuronskim mrežama u ljudskom mozgu.

U jednom eksperimentu, Simard je otkrila da drveće dijeli informacije koje su ključne za šumu. Douglasova tisa oštećena od insekata oslobađala je hemijske signale obližnjim borovima kako bi ih upozorila na opasnost. Borovi bi potom stvarali enzime za obranu. U drugom istraživanju, Simard je primijetila kako drveće dijeli hranjive tvari s drugim drvećem. Douglasova tisa i breza su prenosili ugljen-dioksid u različitim vremenskim periodima kako bi osigurali preživljavanje jedno drugom.

Drveće je također povezano kroz „majčinske“ čvoriće u šumi, koji su najstarija i najveća drveća. Kroz ovu međusobnu povezanost, mlada drveća mogu pristupiti mreži resursa i informacija. Tijekom teških vremena, majčinska drveća mogu njegovati rast i preživljavanje mladih drveća prenoseći im hranjive tvari. Čak i drveća koja umiru prenose 40% svog ugljen-dioksida direktno u susjedna drveća kroz mrežu.

Šta ljudi mogu naučiti od ponašanja šume?

Drveće je evoluiralo da potiče rast i zdravlje čitave šume kroz mikorizni sistem podrške. Njihova raznolikost i suradnja omogućavaju cijelom sustavu da bude produktivniji i otporniji.

Ova otkrića imaju mnoge implikacije, uključujući način na koji organiziramo vlastita društva i naše humane prakse. Da li se i čovjek ponaša konstruktivno i odgovorno kao drveće? Ne bismo baš rekli. Gledajući kako ljudska zloba prozvodi ratove, krade tuđu zemlju i raseljava druge narode, kako bismo sebi napravili siguran prostor, mi smo na nižem nivou svijesti od drveća. Kada ubijamo jedni druge i nemilosrdno se odnosimo prema starijima, iznemoglima, bolesnima, ili prema drugima koji ne pripadaju našoj naciji, vjeri ili jeziku, onda nije ni čudo kako se odnosimo prema našem ekosustavu, prema prirodi i drveću koje nas okružuje.

Ne zaboravimo i na to zašto bježimo u šumu nakon napornog posla i sve napetijeg i stresnijeg načina života koji smo formirali u gradovima. Jer harmonija, međusobna ljubav, povjerenje i samilost koju sve manje osjećamo među ljudima, osjetimo među drvećem u šumi. Zato se tamo toliko prijatno osjećamo. To više nije samo naš subjektivni osjećaj, već i veoma jasno objašnjen naučni dokaz. Sljedeći put kada budete u prilici da dignete glas protiv masovne i organizovane sječe šuma i njihovog uklanjanja iz našeg vidokruga, imajte ovo na umu.

Una familia

by administrator

Pandemija usamljenosti među novim generacijama

Usamljenost je složen emocionalni doživljaj koji proizlazi iz percepcije razlike između društvenih veza koje želimo i onih koje zaista imamo. To nije samo fizička osamljenost, već osjećaj povezivanja ili nedostatka značajnih odnosa, što vodi do osjećaja izolacije. Za mlade odrasle osobe (u dobi od 18 do 29 godina), usamljenost je postala posebno rasprostranjena, iako su često više digitalno povezani i društveno aktivni nego starije generacije.

Ova neskladnost između očekivanih i stvarnih društvenih ispunjenja može imati ozbiljne posljedice za mentalno zdravlje. Kada mladi odrasli ljudi osjećaju da njihova potreba za društvenom pripadnošću nije zadovoljena, to može dovesti do osjećaja tuge, frustracije, pa čak i depresije. S vremenom, hronična usamljenost može pridonijeti nizu mentalnih problema, uključujući anksioznost, depresiju i suicidne misli, što je naglašeno u istraživanju iz 2024. godine koje je pokazalo da usamljenost povećava rizik od smrti samoubistvom 16 puta.

Osjećaj povezivanja, posebno u mladosti, ključan je za razvoj vlastitog identiteta, suočavanje s životnim izazovima i izgradnju osjećaja svrhe. Kako mladi odrasli ljudi prolaze kroz tranzicije poput odlaska na fakultet, početka rada ili preseljenja, mogu osjetiti usamljenost zbog promjena u društvenim okolnostima, nedostatka dubokih ili značajnih odnosa ili pritisaka pokušaja ispunjavanja društvenih očekivanja.

Ova raširenost usamljenosti među mladima ističe važnost bavljenja problemima mentalnog zdravlja, poboljšanja društvenih sistema podrške i stvaranja okruženja u kojem mladi ljudi mogu formirati i održavati zdrave, ispunjavajuće odnose.

Poražavajuće prošlogodišnje statistike

Usamljenost i depresija među mladim odraslim osobama u porastu su već nekoliko generacija. Meta-analiza koja je pratila podatke iz 345 studija koristeći UCLA skalu usamljenosti pokazala je da svaka naredna generacija mladih odraslih osoba osjeća veću usamljenost nego prethodna. Podaci od 125.000 učesnika prikazali su zabrinjavajući trend.

Novi izvještaj sa Harvarda i inicijative "Making Caring Common" otkrio je da 1 od 3 mlade osobe (u dobi od 18 do 25 godina) osjeća usamljenost. Među tih 34 %, više od polovine izjavilo je da im nedostaje osjećaj smisla ili svrhe.

Izvještaj je također otkrio:

• 36 posto mladih odraslih osoba izjavilo je da ima anksioznost.

• 29 posto ih je reklo da su depresivni.

• Blizu 40 posto izjavilo je da imaju samo jednog ili dva prijatelja koji se brinu za njih.

• 12 posto je reklo da nemaju nijednog prijatelja koji se brine za njih.

• 44 posto mladih odraslih osoba osjeća da su malo važni ili nevažni drugima.

• 60 posto njih željelo bi da ih prijatelji više kontaktiraju, pitaju kako se stvarno osjećaju i da ih zaista slušaju.

• 86 posto onih koji osjećaju da nisu važni drugima, reklo je da im nedostaje smisao i svrha

• Važno je napomenuti da je istraživanje pokazalo da mladi odrasli ljudi koji osjećaju nedostatak smisla i svrhe imaju veću vjerojatnost da će iskusiti depresiju ili anksioznost.

Zašto su mladi odrasli ljudi tako usamljeni?

U ovoj fazi života, ljudi trebaju više socijalne interakcije kako bi osjetili dobro stanje. Obično još nisu razvili osjećaj sebe i unutrašnje samopouzdanje koje im omogućava da se osjećaju ugodno kada su sami.

Također, potreban im je kontinuirani kontakt sa vršnjacima kako bi izgradili svoj identitet, ojačali svoje socijalne vještine i pomogli sebi da se osjećaju kao da pripadaju.

Socijalne mreže nisu rješenja za usamljenost

Mlade odrasle osobe obično smatraju svoje telefone i aplikacije na društvenim mrežama sredstvima za suočavanje s usamljenošću. Paradoksalno, međutim, mnogi istraživači vjeruju da je tehnologija zapravo jedan od glavnih uzroka usamljenosti. Direktne poruke i komentari zamjenjuju autentičnu i zadovoljavajuću interakciju licem u lice. Virtualna povezanost često je više nalik na virtualnu izolaciju.

Dodatno, korištenje društvenih mreža povećava FOMO (strah od propuštanja). Pregledavajući slike svojih vršnjaka koji se zabavljaju s prijateljima, mladi odrasli ljudi osjećaju se još izoliranije i usamljenije. Pokušaj predstavljanja sebe u savršenom svjetlu također može dovesti do osjećaja nespojivosti sa vlastitim pravim ja, kao i s drugim ljudima.

10 znakova hronične usamljenosti

Svi se ponekad osjećaju usamljeno. Gotovo je nemoguće da želja za povezivanjem uvijek savršeno odgovara onome što je dostupno. Međutim, ako se često suočavate s usamljenostima, to može biti hronična situacija – koja povećava rizik od depresije.

Simptomi hronične usamljenosti uključuju:

1. Teškoće u uspostavljanju dubokih i autentičnih veza s drugima.

2. Poznavanje mnogo ljudi, ali bez bliskog ili najboljeg prijatelja.

3. Osjećaj da te niko zaista „ne razumije“ ili ne shvata kroz što prolaziš.

4. Anksioznost, nemirnost i teškoće s koncentracijom.

5. Osjećaj usamljenosti i izolacije čak i u društvu drugih, na zabavi ili drugom društvenom

događaju.

6. Nedostatak samopouzdanja

7. Osjećaj da drugi ne uzvraćaju kada pokušavaš uspostaviti kontakt.

8. Problemi sa spavanjem.

9. Osjećaj umora i iscrpljenosti koji ti onemogućava angažman u društvenim aktivnostima.

10. Samodestruktivni obrasci ponašanja, uključujući pretjerano pijenje alkohola ili

zloupotrebu droga.

Strategija za suočavanje s usamljenošću

Postoje načini da se osjećate manje usamljeno—bilo da ste sami ili u društvu drugih. Evo nekoliko strategija zasnovanih na dokazima za suočavanje s usamljenošću.

Ograničite upotrebu društvenih mreža. Smanjenje vremena provedenog na aplikacijama dokazano poboljšava dobro stanje. U jednoj studiji, studentima je bilo naređeno da ograniče upotrebu društvenih mreža na 10 minuta po platformi dnevno, tokom tri sedmice. Istraživači su otkrili značajno smanjenje usamljenosti i depresije među mladim odraslim osobama koje su ograničile upotrebu društvenih mreža..

Provedite vrijeme volontirajući. Istraživanja pokazuju da činjenje dobrih djela za druge donosi mentalne i fizičke zdravstvene koristi. Također, može pružiti priliku za upoznavanje ljudi sličnih interesa koji se brinu za iste stvari kao i vi. Dodatno, rad za dobro u koji vjerujete poboljšava vaš osjećaj smisla i svrhe.

Dovoljno spavajte. Logično je da usamljenost može uzrokovati nesanicu ili probleme sa spavanjem, ali jedno istraživanje je otkrilo da gubitak sna može izazvati usamljenost. Korištenjem fMRI tehnologije, istraživači su otkrili da deprivacija sna izaziva promjene u aktivnostima mozga koje dovode do socijalnog povlačenja i usamljenosti.

Njegujte stvarne veze. Značajna prijateljstva u stvarnom životu možda zahtijevaju više pažnje nego virtualna, ali isplatiće se u borbi protiv usamljenosti. Snažna prijateljstva dokazano smanjuju usamljenost i depresiju kod mladih odraslih osoba. Ako ste na fakultetu, razmislite o pridruživanju grupama, klubovima, improvizacijskim ili plesnim trupama ili nekoj od studentskih organizacija.

Krenite u fizičku aktivnost s drugima. Pregled istraživanja tri desetine studija pokazao je da fizička aktivnost u društvu drugih smanjuje usamljenost. Pridružite se timu, idite na časove plesa, uzmite lekcije jedrenja ili pronađite partnera za trčanje ili hodanje.

Preveo sa engleskog i prilagodio: Una familia

Izvor: newportinstitute.com

by administrator

Uticaj negativnih vijesti na mentalno zdravlje

U današnjem digitalnom dobu, biti informiran o svjetskim događajima nikada nije bilo lakše. Međutim, konstantni tok negativnih vijesti—od prirodnih katastrofa do političkih nemira—može značajno uticati na naše mentalno zdravlje.

Anksioznost i stres

Istraživanja pokazuju da izloženost negativnim vijestima može dovesti do povećanja nivoa anksioznosti i stresa. Kada konzumiramo priče o nasilju, katastrofama ili ekonomskoj nestabilnosti, aktivira se reakcija našeg mozga na borbu ili bijeg. Ova reakcija može nas učiniti anksioznima, čak i kada su događaji daleko od naših ličnih života. U ekstremnim slučajevima, to može dovesti do anksioznih poremećaja ili pogoršati postojeće mentalne probleme.

Depresija i beznadnost

Osim anksioznosti, konstantna izloženost lošim vijestima može doprinositi osjećajima depresije i beznadnosti. Kada vijesti budu ispunjene pričama o patnji, lako je osjećati se preplavljeno i bespomoćno. Ovaj osjećaj beznađa može utjecati na naše raspoloženje, izazivajući trajnu tugu ili nedostatak motivacije. Za neke ljude, težina svjetskih problema može postati previše za podnijeti, otežavajući fokusiranje na ličnu dobrobit.

Zašto je važno biti informiran

Iako je jasno da negativne vijesti mogu imati štetan uticaj na mentalno zdravlje, zakopavanje glave u pijesak nije rješenje. Biti informiran o tome što se dešava u svijetu važno je za donošenje informiranih odluka, učestvovanje u zajednici i razumijevanje globalnih pitanja koja mogu direktno ili indirektno uticati na vas.

Pronalaženje ravnoteže

Ključ je u pronalaženju ravnoteže između ostajanja informiranim i zaštite svog mentalnog zdravlja. Konzumiranje vijesti u umjerenim količinama i selektivnost u izboru izvora može pomoći u smanjenju psiholoških efekata negativnih vijesti. Važno je prepoznati da nisu sve vijesti iste – neki izvori mogu senzacionalizirati događaje kako bi privukli pažnju, što može pojačati osjećaje anksioznosti i straha.

Praktične strategije za suočavanje s negativnim vijestima

Ograničite konzumaciju vijesti

Jedan od najučinkovitijih načina za upravljanje uticajem negativnih vijesti je ograničiti svoju izloženost. Postavite konkretna vremena tokom dana kada ćete provjeriti vijesti, umjesto da neprestano skrolate kroz naslove. Ovaj pristup može pomoći u prevenciji preopterećenja informacijama i omogućiti vašem umu da procesuira ono što ste pročitali ili vidjeli.

Odaberite pouzdane izvore vijesti

Živimo u vremenu kada se lažne informacije mogu brzo proširiti, pa ako vidite da se neka informacija dijeli na društvenim mrežama, uvijek provjerite izvor. Da li je pouzdan i vjerodostojan? Ako nije prošao provjeru činjenica, možda je najbolje da ga uzmete s rezervom.

Odaberite ugledne izvore koji pružaju uravnoteženo i faktografsko izvještavanje. Izbjegavajte izvore koji imaju tendenciju da senzacionaliziraju ili dramatiziraju događaje, jer to može povećati osjećaj anksioznosti.

Fokusirajte se na pozitivne vijesti i rješenja

Uravnotežite svoju konzumaciju vijesti tražeći pozitivne priče ili vijesti koje se fokusiraju na rješenja, a ne samo na probleme. Ovo može pomoći u suzbijanju negativnih efekata loših vijesti i podsjetiti vas da se pozitivne promjene događaju u svijetu. Web stranice i platforme posvećene pozitivnim vijestima mogu biti odličan izvor.

Zaključak: Negativne vijesti i podrška za mentalno zdravlje

U svijetu gdje su vijesti lako dostupne, važno je biti svjestan kako stalna izloženost negativnim pričama može uticati na vaše mentalno zdravlje.

Pronalaženjem ravnoteže, ograničavanjem konzumacije vijesti i primjenom tehnika smanjenja stresa, možete ostati informirani bez ugrožavanja svog mentalnog zdravlja.

Preveo sa engleskog i prilagodio: Una familia

Izvor: www.schoen-clinic.co.uk

by administrator

Kurs fotografije i videa

Kurs fotografije i videa sa Robertom Andrejašem

Početak kursa 26.01.2025.

Svake nedjelje.

Prijave na telefon i mail Udruženja.

by administrator

Hollywood-sumrak filmske umjetnosti i Goebbels novog vremena

Dok požari gutaju kuće američkih glumaca i proždiru Hollywood svjetski mediji su zabrinuti. Uskoro očekujemo i humanitarne brojeve, pa da se pomogne unesrećenima, poput James Woodsa, Harrison Forda, Billy Crystala, te mnogih producenata, film-makera i mnogih drugih nesretnika, da sirotinja ne zanoći negdje ispod šatora, bez hrane, vode, mesnih konzervi i osnovnih higijenskih potrepština. Na drugom kraju svijeta, u Gazi, pobijeno je gotovo pola čitave populacije, djeca umiru od hladnoće, gladi, bez krova nad glavom. Uskraćena im je i humanitarna pomoć i prepušteni su sami sebi. Pitate se kakve veze imaju ova dva različita prizora?! Naizgled nikakve. Ovdje, svakako, nećemo likovati i radovati se, jer je James Woods u kontekstu Gaze otvoreno podržavao Netanjahua i cioniste mnogim svojim Instagram statusima. Na jednome od njih je pisalo “No ceasefire. No compromise. No forgiveness.” Gledajući ga kako mu gori kuća i kako se u live-programu hvata za glavu, ne mislimo da je dobio ono što je zaslužio. Osjetio je samo mali dio onoga što je želio i priželjkivao da se dogodi djetetu Gaze. Isti je slučaj i sa mnogim drugim glumcima i ostalim radnicima iz svijeta holivudskog filma koji su otvoreno podržavali i podržavaju neviđeni genocid nad jednim narodom. (Čast izuzecima koji su glasno progovorili protiv i rizikovali svoje angažmane, kao što je Susan Sarandon, Mark Rufallo i nekolicina drugih.) Međutim, najmanji bi problem bila njihova javna podrška cionistima i statusi na socijalnim mrežama, jer se sve to odvija u veoma kratkom periodu kako je počeo posljednji genocid u Gazi. Oni koji su ikoliko upućeniji u svijet holivudske filmske industrije dobro znaju da njihov predani angažman traje veoma dugo i ima svoje duboke korijene u proizvodnji mržnje i opravdavanju zločina nad mnogim narodima. Sve zavisi ko je nova politička i interesna meta, u tom pravcu će biti usmjeren i novac. Nekada bi to bili zli Sovjeti, povremeno Meksikanci ili prljavi Vijetnamci, nerijetko kineski i korejski ološ, a, najčešće, svakako, arapsko-islamski teroristi. Samo izrazito glup čovjek ne može uvidjeti te stereotipe koji se pri gotovo svakoj krimi-seriji ili ratnom filmu uvlače u podsvijest. Na isti onaj način na koji Bred Pitt u jednom od svojih posljednjih filmova (Wolfs, 2024.) otvara flašu Coca-Cole u rijetkim trenucima kada malo može da odahne dušom u uzbudljivom zapletu, na isti taj način bradati arap, glupi Rus ili korumpirani Meksikanac treba biti apsorbovan u glavi prosječnog konzumenta. Naravno ovakvi psihološki trikovi prisutni su oduvijek u svijetu filma, pa samim tim i u Holivudu. Međutim, računamo da na svakih deset ovakvih filmova, treba doći barem jedan koji je dostojan sedme umjetnosti. Ali, kako vrijeme prolazi u Hollywoodu je sve manje umjetnosti, a sve više sirove i banalne poruke. To valjda znači, ili da je publika sve više gluplja, pa skrivene poruke nema više ni potrebe zamotavati u neki ljepši celofan, Ili je, pak, u Hollywoodu sve manje vještih i dovitljivih scenarista.

Da je u Hollywoodu odavno sve krenulo nizbrdo po pitanju umjetničkog kvaliteta filmova, govori nam sasvim otvoreno i jedan od najboljih holivudskih reditelja-Martin Scorsese, autor najmanje dvadeset briljatnih filmova, poput The last temptation of Christ, Gangs of New York, Silence ili Goodfellas. Kada su ga upitali za trenutno stanje u holivudskom filmu, naročito o Marvel i Netflix produkciji, izjavio je da je to groteskno poniženje nekad lijepog medija. U jednom članku u New York Timesu nastavio je sa svojom kritikom holivudskog stvaralaštva ističući kako filmovi više nisu kinematografija ljudskih bića koja pokušavaju prenijeti emocionalna, psihološka iskustva drugom ljudskom biću, već plitka zabava bez istinskog otkrića, misterije, emocionalne opasnosti i rizika.

Nekada se za pojedine filmove moglo reći da su, sa pravom, nasljednici pozorišne i književne umjetnosti, gdje su se promovirale opšteljudske vrijednosti i gdje je čovjek očekivao da će biti dodirnut nekim oblikom antičke katarze, dok je sadašnji film, naročito holivudski, samo produžena ruka korporacija, milijardera, ubitačnog marketinga i prizemne propagande. Danas, da bi vaš film ugledao svjetlo dana nije više potrebna dobra priča, već zastupanje čitavog spektra stereotipa koji vam se dobro trebaju usaditi u podsvijest, da se kojim slučajem u glavi običnog čovjeka ne bi rodilo neko neslaganje ili kritička misao prema svijetu kakvog nam ga serviraju.

Ali sama činjenica da i najveći režiseri Holivuda, poput Scorsesea, uviđaju da je u savremenom holivudskom filmu sve manje humanosti i ljudske emocije, govori da svemu tome slijedi neminovna propast. Nedavni požar iznad “svete” holivudske šume samo je simbolička uvertira u jedan neslavan kraj, koji će, prije ili kasnije, zadesiti svakoga ko ikoliko stoji iza dječijih suza, mržnje i ratova.

Una Familia

by administrator

Obrazovanje ili indoktrinacija

Čovjek može biti slobodan ili zarobljen. Znanje je jedan od uvjeta čovjekove slobode i unutarnje harmonije. Znanje omogućava čovjeku ne samo da upozna i oplemeni sebe već i svijet izvan njega i unaprijedi svoj i život svoje zajednice. Međutim da li je sve ono što se nauči u školi ili u neformalnom obrazovanju uvijek pravo znanje? Naravno da nije. Svjedoci smo, naročito u današnjem vremenu sve većeg nereda unutar pojedinaca, koji su izgubili svoj vlastiti kompas, ali i zajednica koje ugnjetavaju i porobljavaju druge. Da li su ti ljudi i zajednice bile uključene u fromalno i neformalno obrazovanje ili su, pak, potpuno neuki i nepismeni? Iznenadićemo se ako vidimo da većina nasilnih pojedinaca, društvenih grupa i državnih zajednica pripadaju obrazovanim kategorijama. Svijet danas i u prošlosti nikada nisu tlačila nepismena i neobrazovana plemena, već društva koja doživljavamo kultiviranim i razvijenim. To nas nužno vodi do odgovora da je za pojedinca i zajednicu pogubnije neispravno znanje, nego neznanje. Ispravno znanje oplemenjuje i unaprijeđuje pojedinca i društvo, donosi prijeko potrebnu unuatarnju i vanjsku slobodu, a neispravno znanje omogućava razdor, ratove, nadvladavanje i porobljavanje drugih. Tu dolazimo do dva pojma između kojih je vrlo tanka granica, a to su obrazovanje i indoktrinacija. Ako smo otvorenog uma i spremni prihvatiti istine o sebi i drugima, bez obzira na to da li nam se nešto od toga sviđalo ili ne, približavamo se istinskom znanju i obrazovanju, ali ako znanje prilagođavamo nekim prizemnim interesima i vlastitoj percepciji, već smo na terenu indoktrinacije. Obrazovanje i indoktrinacija mogu biti prisutni i u neformalnom ali i u formalnom obrazovanju. Ljudi često misle da je indoktrinacija najčešće prisutna u nekim manjim, neformalnim grupama, ali šta ako je ona prisutna u formalnom obrazovanju i jakim državnim sistemima. Fašizam, staljinizam ili cionizam nisu mogle omogućiti indoktrinacije u manjim grupama, već indoktrinacija u državnim obrazovnim sistemima. Štaviše, ako samo pažljivo pratimo proučavanje historije u bilo kojem školskom sistemu, vidjećemo stalne promjene, i sve će zavisiti od toga ko nam piše udžbenik i šta mu je određena državna politika dala kao instrukciju. U većini obrazovnih sistema, ako posmatramo samo predmet Historiju, vrlo je malo objektivnosti, a najviše predrasuda, tendencioznosti ili poluinformacija. To je prisutno čak i razmatranjima nama bliže historije, a zamislite šta je tek sa onim što se dešavalo u davnoj prošlosti. Situacija je slična i sa drugim naukama. Ako želimo biti slobodni i živjeti u harmoniji i miru, mi moramo nužno tragati za pravim zanjem i zahtijevati obrazovanje, a ne indoktrinaciju. To je veoma dug i težak put. Za početak, ako ništa, onda da vidimo, barem, šta je to po definiciji pravo obrazovanje, a šta indoktrinacija. Na osnovu toga pokušajte vidjeti da li u našim obrazovnim sistemima, studijama, na televiziji i u raznim edukativnim programima, imamo ostvaren obrazovni proces ili indoktrinaciju.

Ključna razlika između obrazovanja i indoktrinacije je u tome što obrazovanje podrazumijeva omogućavanje sticanja znanja, vještina, ličnog razvoja i navika koristeći metode kao što su podučavanje, obuka i diskusije u formalnim i neformalnim okruženjima, dok indoktrinacija

podrazumijeva propagiranje ideja, mišljenja, uvjerenja, koncepata, principa, ideologija i stavova kod osobe.

I obrazovanje i indoktrinacija su termini koji se odnose na obrazovanje osobe ili grupe ljudi. Međutim, postoji jasna razlika između ta dva pojma.

Obrazovanje se može definirati kao jednostavan proces učenja uz upotrebu metoda poput podučavanja, obuke i diskusije. Obrazovanje se ne odvija samo u formalnim okruženjima kao što su škole i univerziteti, već i na mjestima poput doma, radnog mjesta i kroz društvene interakcije..

Formalno obrazovanje odvija se u učionici sa dobro obučenim učiteljima i edukatorima, a svi potrebni resursi su obezbijeđeni unutar učionice. U neformalnom obrazovanju, učenici dobijaju praktično iskustvo, a kroz to iskustvo stiču znanje. Imaju slobodu da postavljaju pitanja o onome što uče i da predmetne oblasti razumiju dublje i obuhvatnije.

Indoktrinacija je proces obrazovanja osobe sa skupom uvjerenja i stavova. 'Podučavanje' se ne odvija u metodologiji indoktrinacije. Indoktrinacija je proces usmjeravanja ili propagiranja ideja i uvjerenja kod osobe i usvajanja tih uvjerenja bez pravilnog razumijevanja.

U procesu indoktrinacije, sljedbenici nemaju pravo da postavljaju pitanja o uvjerenjima i idejama koje se usmjeravaju. Sljedbenici moraju usvojiti ta određena uvjerenja iako koncepti nisu pravilno razumljeni, i moraju ih prihvatiti bez postavljanja pitanja.

Vrijeme je da kritički i otvorenog uma razmislimo o tome šta i kako učimo, šta i kako uče naša djeca u školama, imamo pravo da zahtjevamo bolje i kvalitetnije obrazovanje, jer jedino nas pravo znanje oslobađa, dok nas indoktrinacija čini samo još većim robljem. Zarobljenicima vlastitih ideja koje nam je neko nametnuo.

Una familia

by administrator

Šumanova frekvencija (7.83 Hz) i njena uloga u svakodnevnom životu

Šumanova rezonanca je fenomen koji se odnosi na sposobnost planete Zemlje da generiše elektromagnetna polja određene frekvencije. Otkrio ju je 1952. godine njemački fizičar i inženjer V. O. Šuman (W. O. Schumann), koji je identifikovao prirodnu vibraciju Zemljine atmosfere, između površine Zemlje i jonosfere. Ona je i dobila ime po ovom fizičaru i danas je poznata kao Šumanova frekvencija. Tada je njegova računica frekvencije Zemlje bila 10 Hz, ali kasnije je, nakon brojnih istraživanja, korigovana na 7,83 Hz.

Frekvencija Zemlje je ista frekvenciji našeg mozga. Do ovog otkrića je došao dr Anker Miler (Mueller) i to sasvim slučajno. Naime, on je bio upućen u Šumanov rad i kada je uporedio dvije navedene frekvencije – zaključio je da su iste. Nakon ovog velikog otkrića, usljedila su brojna mjerenja EEG-a koja su utvrdila da se sa sigurnošću radi o frekvenciji ljudskog mozga odnosno frekvenciji tzv. alfa talasa u našem mozgu.

Važnost Šumanove frekvencije

Ova rezonanca je važna za ljude iz nekoliko razloga. Prvo, smatra se da je ona ključna za održavanje biološkog ritma i balansa u ljudskom tijelu. S obzirom da je Šumanova frekvencija bliska frekvencijama moždane aktivnosti kod ljudi, ona može imati pozitivan uticaj na naše mentalno i fizičko blagostanje. Može pomoći u smanjenju stresa, poboljšanju sna, povećanju energije i koncentracije, kao i podržavanju opšteg zdravlja i imunosistema.

Mi smo, od rođenja do smrti, bukvalno „uronjeni” u okean prirodnih niskofrekventnih elektromagnetnih polja. Naš mozak je i sam elektromagnetni sistem sinhronizovan na Šumanovu rezonancu. U osnovi razmišljanja, učenja, inteligencije i emocija leži upravo stabilna sinhronizacija elektromagnetnog polja mozga.

Da li ste znali da je frekvencija rada hipokampusa (gdje se nalaze centri za učenje), upravo 7,83 Hz? Ćelije reaguju na frekvencije u opsegu Šumanove

rezonance, ignorišući sve druge. U svojim neuronima imamo prijemnike ovih signala i oni čine da smo u sinhronizaciji sa prirodnim ritmom naše planete.

Elektronsko zagađenje ometa Šumanovu rezonancu

Šta može da poremeti ovaj balans i ritam? Mnogi stručnjaci su izrazili zabrinutost da bi elektronska zagađenja, kao što su elektromagnetna polja generisana električnim uređajima, mogla da utiču na prirodne elektromagnetske frekvencije i da poremete ovaj balans. Ova tema je predmet istraživanja i debate u naučnoj zajednici. Možda nikad niste čuli za elektrosmog, ali on je sveprisutan i štetan. Čine ga, prijee svega, mikrotalasi „digitalnih” frekvencija mobilnih telefona i mreže koju koriste. Uglavnom, njihov uticaj je da ometaju Šumanovu rezonancu, čineći je često slabom (najbolji primjeri su veliki gradovi). Također, važno je navesti i uticaj elektromreže i elektroinstalacija bez kojih današnji način življenja ne bi bio moguć.

Na nama je da učinimo koliko možemo da povratimo balans radi našeg opšteg zdravlja. Iskoristite svaku priliku da budete što više u prirodi, svjesno koristite vrijeme bez prisutnosti elektronskih uređaja (pogotovo kada spavate), meditirajte (svako na svoj način) i budite svjesni, i slušajte blagotvorne zvukove i vibracije prirode, kao i harmoničnu muziku (7.83 hz.) Sve to može biti od velike koristi za naš povratak u prirodnu ravnotežu.

Izvor: https://tosamja.media/

by administrator

Najnovija istraživanja pokazuju: Brzina tehnološkog napretka i savremeni način života uništavaju čovjekov evolucijski sklad

Istraživanja pokazuju da mnogi naši savremeni problemi, poput sve većeg porasta mentalnih bolesti, nastaju usljed brzog tehnološkog napretka i modernizacije. Teorija koja može pomoći da objasnimo zašto loše reagujemo na moderne uslove, uprkos svim izborima, sigurnosti i drugim prednostima koje oni donose, jeste teorija evolucijskog nesklada.

Nesklad nastaje kada evoluirana adaptacija, bilo fizička ili psihološka, postane neuklopiva sa okruženjem. Na primer, leptiri i neke vrste noćnih muha su evoluirali da koriste mjesečevu svjetlost za navigaciju u mraku. Međutim, zbog izuma vještačkog osvjetljenja, mnogi leptiri i muhe sada privlače ulične lampe i unutrašnja svjetla.

Slično se dešava i sa ljudima. Klasičan primjer je naš "slatki zub", koji je motivisao pretke da traže kaloričnu hranu u okruženjima koja su bila nutricionistički oskudna. Ovaj slatki zub postaje neskladan sa savremenim svijetom kada prehrambene kompanije masovno proizvode hranu bogatu rafinisanim šećerima i mastima, otimajući inače korisnu osobinu. Rezultat toga su karijesi, gojaznost i dijabetes.

Savremeni svijet je prepun stvari koje čine da naši nekada adaptivni instinkti krenu pogrešno. Na primjer, ljudi su evoluirali da žive u plemenskim zajednicama sa 50 do 150 bliskih ljudi. Naša adaptivna potreba da pripadamo funkcioniše dobro u takvom okruženju. Međutim, u velikim gradovima sa stotinama hiljada stranaca, ljudi mogu da se osjećaju usamljeno i kao da nemaju mnogo bliskih prijatelja.

Istraživanja su također pokazala da kada se društvene životinje drže u pretrpanim prostorima, doživljavaju stres zbog konkurencije, što ima posljedice na fizičko zdravlje, kao što su slabiji imuni sistem i smanjena plodnost. Kao i životinje u studijama gužve, ljudi koji žive u pretrpanim gradovima također mogu doživjeti neviđene nivoe stresa i obično imaju manje djece.

Društvena nejednakost u savremenim društvima također se razlikuje od egalitarnog okruženja lovaca-sakupljača. Ljudi su evoluirali da brinu o društvenom statusu što nas motiviše da smanjimo razlike u statusu između nas i drugih. Ali kada je društvena vrijednost fokusirana uglavnom na novac i kada je nejednakost previše intenzivna i kada se promovišu ljudi poput Elona Maska, ili drugih multimilijardera, čija je neto vrijednost tolika da bi prosječnom čovjeku bilo potrebno nekoliko hiljada ili miliona godina rada da ih dostigne, naši problemi sa društvenim statusom sasvim sigurno dovode do anksioznosti u vezi sa tim.

Društvene mreže pogoršavaju probleme povezane sa socijalnim poređenjima. Kako ljudi obično dijele najbolje strane sebe na internetu, društvene mreže pružaju iskrivljenu sliku stvarnosti, što može učiniti da posmatrači postanu nezadovoljni sopstvenim životima. Nositelji ljudske vrijednosti postali su lajkovi i pratioci, i ljudi u skladu s tim analiziraju svoje mesto u odnosu na druge.

Nekoliko problematičnih trendova može se razumjeti kroz ovu teoriju evolucijskog nesklada. Na primjer, konkurencija i anksioznost u vezi sa statusom povezani su sa opsesijama oko društvenog postignuća, borbom za prestižne poslove i materijalizmom. Raste trend „biti siromašan da bi izgledao bogato“, jer se ljudi previše zadužuju kako bi priuštili stvari koje stvaraju utisak da imaju visok status.

Ljudi su također skloniji da preuzmu rizike kada osjećaju da moraju da steknu konkurentsku prednost. U kombinaciji sa rastućim troškovima života, ljudi mogu da shvate da njihovi poslovi nisu dovoljni da bi zadovoljili društvena očekivanja, ali i da stvore bogatstvo. Izvještaj iz 2023. godine, koji je objavila globalna profesionalna investitorska asocijacija CFA Institute, pokazao je da mnogi ljudi iz generacije Z ulažu u rizične investicije poput kriptovaluta u pokušaju da se izbore sa tim problemima. Intenzivna konkurencija u savremenom svijetu također može natjerati ljude da se podvrgnu opasnim kozmetičkim operacijama i režimima mršavljenja.

Kako se ljudi bore da žive u skladu sa društvenim očekivanjima modernog svijeta, čini se da redefinišu svoje životne ciljeve. Istraživanja među osobama iz generacije Z i milenijalcima pokazala su da rastući troškovi života prisiljavaju ove grupe da smanje ambicije u karijeri i odustanu od ideje o posjedovanju doma, osnivanju porodice, pa čak i traženju romantičnog partnera. Istraživanje iz 2023. godine koje je obuhvatilo 55.000 ljudi rođenih između 1981. i 2012. godine pokazalo je da se ispitanici sada fokusiraju na brigu o svom mentalnom i fizičkom zdravlju. Gdje nas to vodi?

Kada konkurencija postane previše intenzivna, ljudi mogu interno doživjeti pritisak i osjetiti anksioznost ili depresiju. Istraživači su povezali samopovređivanje i depresiju sa osjećajem da ljudi više ne mogu da se nose sa zahtjevima modernog društva. Ovi trendovi su posebno prisutni u zemljama sa snažnom kulturom stida, poput Japana i Južne Koreje.

Istraživanja su pokazala da neki eksternalizovani odgovori mogu uključivati i bijes zbog doživljenog nepoštenja u takmičenju u kojem se čini nemogućim za pobjediti, što dovodi do cinizma, agresije i neprijateljstva. Manifestacija ovog bijesa može se primjetiti sve više, naročito među mladima koji bezuspješno pokušavaju naći partnera i zasnovati porodicu.

Šta možemo da uradimo?

Perspektiva evolucijskog nesklada ne sugeriše nam da se potpuno vratimo na način života naših predaka, jer je to naprosto nemoguće u ovakvom okruženju, već da pronađemo barem načine da prilagodimo naše okruženje tako da se bolje uskladi sa našom evoluiranom prirodom. Na primjer, možemo razmisliti o načinima da dizajniramo izgrađeno okruženje kako bismo smanjili gužvu ili povećali pristup prirodi. Zapravo, povratak prirodi, uranjanje u prirodu, poput šetnje po šumi, zajedničkog vrtlarenja, ili nečeg sličnog može smanjiti stres i poboljšati dobro stanje.

Promjene u načinu života kako bi se smanjila potrošnja i izloženost masovnim i društvenim medijima, zajedno sa fokusiranjem na značajan rad umjesto prestiža posla, vjerovatno će također pomoći. Pronalaženje zadovoljstva u malim stvarima, također može u velikoj mjeri pomoći da izbjegnemo zamke modernog društva.

Ovo su samo neki od prijedloga. Ali, razumijevanje evolucijske osnove naših problema i podizanje svijesti o perspektivi nesklada, može nam dati bolje šanse da ih riješimo iz korijena.

Preveo sa engleskog i prilagodio: Una familia

Izvor: theconversation.com

by administrator

Radionica “Emocionalna inteligencija” u prostorijama našeg Udruženja

U subotu, 21.12. 2024. godine , od 13. do 15. sati, u prostorijama Udruženja Una familia, bit će održana radionica pod nazivom “Emocionalna inteligencija”. Emocionalna inteligencija predstavlja sklop više sposobnosti: sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i kontrole vlastitih, ali i tuđih emocija. U praktičnom smislu to znači biti svjestan svojih emocija i načina na koje one utječu na naše ponašanje, osobito u interakciji s drugim ljudima. Radionicu će voditi klinički psiholog i doktor psiholoških nauka, dr. Amela Abidović Mačković . Zbog ograničenog broja mjesta svi zainteresirani bi trebalo da se na vrijeme prijave.

Zainteresirani se mogu javiti u Udruženje Una famila putem e-maila info@unafamilia.org ili broja telefona 061 541 201

Podijeli na:

Objave

by administrator

Istražite

Informacije

Kontaktirajte nas