Da li smo ovisni o farmaceutskim lijekovima?
Boli nas glava? Neraspoloženi smo ili prehlađeni? Umjesto odmora, radne aktivnosti ili šetanja po prirodi, posežemo li za najčešće za farmaceutskim lijekovima? Da li je to ispravan i razuman postupak? Ili već po nekoj ranije utvrđenoj šemi posežemo za tabletom prije nego smo o tome čak i razmislili.
U Bosni i Hercegovini, vjerovali ili ne, prisutno je 218 inostranih i domaćih proizvođača lijekova na legalnom tržištu. Sve njihove proizvode možete dobiti ili kupiti u apotekama koje niču na svakom koraku. U našoj zemlji, samo u 2023. godini zabilježena je prodaja lijekova u vrijednosti od 960 miliona konvertibilnih maraka, dok je u 2022. godini ostvaren promet od 890 miliona KM. Porast u prošloj godini je za 7,8% i evidentno je da će on rasti iz godine u godinu. Da li smo baš toliko bolesni, da li u toj mjeri patimo, ili smo jednostavno postali ovisni o legalnim hemijskim supstancama?
Ljudsko tijelo veoma je složen sistem. Mnogi procesi koji se dešavaju unutar nas još uvijek nisu potpuno i pravilno shvaćeni. Naše tijelo ima sposobnost samoliječenja, ali o tome se malo govori. Još ako tome pridodamo zdravo i korisno bilje, čajeve, ulja i tinkture, te prijeko potrebnu organsku i zdrava hranu koju nam je priroda podarila, iznenadili bismo se koliko bismo poboljšali kvalitet našeg ukupnog fizičkog i mentalnog života. Lijekovi također ponekada mogu biti korisni, međutim, oni ne rješavaju niti jednu bolest u svome korijenu. Lijekovi su hemijske supstance koje pacijenti trebaju koristiti kada njihovo tijelo zahtijeva dodatnu podršku, ali samo privremeno, u određenim trenucima, nikako svakodnevno za svaki i najmanji problem. Ovdje svakako ne mislimo na vitaminske tablete ili suplemente koji nam često nadomiruju najnužnije supstance kojih je sve manje u voću i povrću. Ali i sa njima treba biti oprezan i savjetovati se sa stručnjacima.
Danas, nažalost, ljudi postaju sve više ovisni o lijekovima za brzo djelovanje. Iako smo zapustili naše tijelo i psihu dugim i upornim lošim navikama, lošom prehranom, konstantnim nezdravim životom, želimo uzimajući tablete i pilule ozdraviti sad i odmah, ali zakon prirode jednostavno nije takav. Tijelo u borbi za vlastito zdravlje traži malo vremena. Međutim, ljudi danas nemaju vremena, ne cijene svaki trenutak svoga života koji su dobili kao poklon, pa umjesto toga trče za drugim potrebama, poput sticanja bogatstva, ugleda ili moći.
Ako uporedimo život čovjeka prije nekih tridesetak godina i daleko u prošlost, sa ovim načinima života kako živimo danas postoje vidne razlike i različiti rasporedi prioriteta. Ljudi su, neovisno o okolnostima, uvijek bili vrijedni radnici, ali su i svoje vrijeme raspoređivali na način da uvijek ostane dovoljno prostora za uživanje u pripremi hrane, odgoju djece, druženju s prijateljima i drugim stvarima koji upotpunjuju naš zdrav i harmoničan život. Međutim kako vrijeme prolazi čovjek je stvorio mnoge vještačke potrebe i postao znatno pohlepniji u odnosu na prethodne generacije. Postao je nezadovoljan i nezahvalan, prestao uživati u sitnim trenucima, tražeći od života glamur i instant uspjeh, udovoljavajući svakodnevno svojoj taštini. Od toga su došle i mnoge bolesti o čijim se uzrocima, danas, uopšte i ne govori. Iako su naši preci živjeli mnogo teže, broj bolesti bio je mnogo manji. A za mnoge bolesti koje imamo danas, tražimo brz i instantan lijek. To je postala naša svakodnevna navika. Nekada, kada je osoba imala temperaturu ili prehladu, više su se opredjeljivali za inhalacije, prirodne lijekove, nego za farmaceutske proizvode. Koristili su jabukovo sirće, limunadu i odmarali se, te su nakon tri do pet dana bili spremni da se vrate svojim uobičajenim poslovima. Ako bolest postane ozbiljna ili ne prođe nakon odmora, tek tada su razmišljali o odlasku doktoru.
Danas se situacija promijenila. Kada ljudi imaju blagu glavobolju, uzimaju lijekove da bi se riješili bola. Kada imaju temperaturu, odmah odlaze ljekaru i uzimaju lijekove koje im je doktor propisao, ili čak, samoinicijativno, kupuju pregršt farmaceutskih proizvoda i koriste ih nasumično. Niko nema vremena čekati ili odmarati se, kako bi tijelo moglo ponovo funkcionirati kako treba. Jer kako su naučili, “vrijeme je novac”, a novac jedino ispunjava naše želje i prohtjeve. Zbog učestale upotrebe lijekova, ljudi su izgubili sposobnost da podnose čak i malu prehladu ili alergiju. Te navike su prenijeli i na svoju djecu. I kod najmanjih prehlada poseže se za instant lijekovima i diže se panika, iako je, naročito kod djece, i bolest, najčešće, nužna, kako bi se izgradio što bolji prirodni imunitet.
Glavni razlog ove zavisnosti od lijekova je ukupan stil života, ali i stalno reklamiranje i dostupnost lijekova u apotekama. Farmacija je postala najunosnija grana privrede, još ako imate lijek koji vas nikada neće upotpunosti izliječiti, već od vas napraviti stalnog kupca, priča je upotpunjena.
Reklamiranje lijekova ide u pravcu reklamiranja ostalih svakodnevnih proizvoda, kao što su čokolade ili grickalice. Takve reklame su prisutne ne samo na televiziji, internetu, već i na staklima autobusa, na zgradama, po bolnicama, tramvajskim stanicama, na dresovima sportista, stadionima, čak i na bogomoljama. Osim istaknutih proizvoda, uz njih ćete vidjeti efektne poruke i parole kao što su: “Za lakši san”, “Zdravlje je vaš kapital”, “Brinemo za vaše zdravlje”, “Svijet bez bola”, “Lijek za bolji život”, itd..To nam poručuju oni koji ustvari žive od naših svakodnevnih bolesti i kojima je zdrav čovjek jedini nesiguran kupac. Analgetici, antidepresivi, lijekovi za smirenje ili ublažavanje bolova savremena su legalna droga svih uzrasta.
Vrijeme je da se osvrnemo oko sebe. Ako ništa, dug spisak naših bolesti, najpouzdaniji je dokaz da mnogi od tih farmaceutskih lijekova gotovo nikako ne pomažu. Naročito u liječenju izvora mnogih naših bolesti. Zaboravimo na brzo i instant liječenje. Promijenimo svoje navike, način života i ishrane. Iznenadit ćemo se da u nama samima, u našim bližnjima, u iskrenim prijateljima i prirodi koja nas okružuje, postoje besplatni lijekovi.
Reklamiranje industrijske i nezdrave hrane-razlog za građansku pobunu i bojkot
Onaj ko je imao priliku da posmatra prehrambene navike svoje djece, od njihovog rođenja pa sve do godina razvoja, svjedok je teške i mukotrpne roditeljske borbe za svaki zdrav zalogaj.
U najranijoj dobi djeca se prehranjuju sasvim normalno, konzumirajući kuhanu hranu kakvu su konzumirale i ranije generacije. Međutim kako se postepeno uključuju u “vrli novi svijet”, u kojemu su etika i ljubav prema dobrobiti čovječanstva na sve nižoj razini, počinju svi problemi. Nije nimalo slučajno da dijete od tri-četiri godine odjednom počinje odbijati kuhano povrće ili neku drugu zdravu hranu, tražeći hamburger, chicken nuggetse, komad pice, ili nešto slično. Nije tu riječ ni o kakvoj višoj filozofiji, već o trikovima koje koriste velike korporacije koje se bore za prostor u našem želucu. Kao prvo, visoko- prerađena industrijska i brza hrana koristi pretjerane količine šećera i zaslađivača, aditiva, raznih nezdravih supstanci i pojačivača okusa koji na jedan krajnje prevarantski način preotimaju nepce naših mališana, koje, u nekoliko jednostavnih i sigurnih poteza, prave sigurnim ovisnicima. Kada mama pripremi domaći sok, skuha grašak, posluži karfiol ili brokule, nastupa prava drama u kojoj dolazi i do povišenog tona, strogih riječi ili obećavanja nekih ustupaka ukoliko se pojede barem pola tanjura. U toj su svakodnevnoj borbi roditelji, nažalost, unaprijed poraženi, pa čak i ako uspiju dobiti poneku bitku, činjenica da se svakodnevni objedi pretvaraju u galamu i gnjavažu, stvaraju nam utisak bespomoćnosti.
Međutim nisu samo pojačivači okusa moćno oružje kojim se juriša na naše zdravlje i prehrambene navike, već i čitava propagandna mašinerija audio-vizuelnih reklama koji nam emituje televizija, radio, influenseri, youtuberi, internet mreže. U taj posao, osim čitavih timova psihologa i dizajnera, koji pažljivo biraju boje, muzičku pozadinu i najefektnije riječi, direktno su uključene i slavne ličnosti. Paradoksalno je da su najpoznatiji svjetski sportisti, košarkaši i fudbaleri, koji bi trebali biti promotori zdravog načina života i prehrane, zarobljenici korporacija i ugovora, pa našim mališanima koji u njima gledaju uzore, preporučuju najnezdravije prehrambene proizvode, te gazirana i energetska pića bez ikakvih nutritivnih vrijednosti. Reklamnim parolama okruženi smo na svakom koraku, pa čak i tamo gdje to ne očekujemo. Većina igranih filmova i serija, pored neke osnovne priče i radnje, obiluju prehrambenim brendovima koje konzumiraju omiljeni glumci. Vrlo rijetko ćete vidjeti u holivudskoj svakodnevnici da porodica na okupu ruča neko pripremljeno kuhanje ili zdravu organsku hranu, uglavnom su to okruženja fast food franšiza, u vlasništvu multimiljardera koji u filmove ulažu ogroman novac da bi im se stostruko više vratilo. Preslikavajući njihov život i većina nas postaju takvi. Rođendanske proslave, vjenčanja i razni drugi događaji postali su vašar taštine i bacanje novaca, kako bi se pokazalo koliko smo u trendu sa tekovinama konzumentskog društva.
Reklamna propaganda, za razliku od nekadašnjih vremena kada je sve izgledalo još uvijek jednostavno i naivno, pa ste se svemu mogli i oduprijeti pameću i svojim čvrstim stavom, danas je jedna vrsta magije kojoj se teško odupire. Današnje reklame nemaju nikakvog dodira sa našom sviješću, jer bi svako imalo pametan, suočen sa sastavom proizvoda i informacijama o teškim zdravstvenim posljedicama njihovog konzumiranja, od svega toga odmah odustao. Međutim, vještom i uznapredovalom tehnologijom, one nedvojbeno utiču na našu podsvijest i to je svakako jedan od glavnih ciljeva autora ovakvog načina života. Jer podsvijest nas efektnije i temeljitije oblikuje nego naša svijest. Posebno ako se sa takvim trikovima krene još od malih nogu. Djeca, mladi, ali i odrasli posežu za proizvodima za kojima inače nemaju svjesnu potrebu, ni sami ne znajući zašto. Nutricionisti ili ljekari bi rekli da je to psihička, a ne fiziološka glad, jer je tijelu potrebno veoma malo da se zasiti. Ali isprogramiranom ili izdresiranom čovjeku, kozumentu, ne možete nikada utoliti glad. On je jedino sretan kada kupuje i u trenutku kada se obasipa zaslađivačima i aditivima. U svijetu u kojem živimo, postaje lakše boriti se protiv ovisnosti o drogama, alkoholu ili drugim psihoaktivnim supstancama, jer svi znamo da je to samo po sebi loše i štetno. Međutim boriti se protiv nečega što ne samo da je dozvoljeno, već je postalo naš svakodnevni način života koji se i dalje promovira i produbljuje, to je jako teško. Jer, to bi značilo priznati vlastitu nemoć i suočiti se sa činjenicom da smo žrtve višegodišnje obmane i veoma uspjelih eksperimenata.
O etici u svijetu reklamne propagande se gotovo nikako ne govori. To je tema koju ne možete naći na portalima, pretraživačima, među slavnima, koji bi trebali ukazivati na ovaj problem. Dječija psiha i podsvijest ni na koji način nije zaštićena u jednoj ovakvoj utakmici gdje je jedini pouzdan kriterij novac. Iako je javnost upoznata za zdravstvenim posljedicama konzumacije nezdravih industrijskih i fast-food proizvoda, reklamne kampanje se ne zaustavljaju. Štaviše, podstiču se na svakom koraku. Kao rezultat svega toga imamo stalni porast teških bolesti u najranijem uzrastu, što je, svakako, zabrinjavajuće. Da se ne bi govorilo o ovoj i drugim najbitnijim temama od važnosti za naše fizičko i mentalno zdravlje, u naš javni život zato prodiru hiljade drugih vještački konstruisanih tema i problema. Među ljude se, kroz novinarsku propagandu, plasiraju razne mržnje i podjele, po etničkoj, vjerskoj ili drugoj osnovi. Dok se prepucavamo oko tih nazovi problema, nismo ni svjesni da lošim navikama i načinom života podređenim reklamama i prehrambenoj propagandi, skraćujemo i obezvrjeđujemo svoj, i život naše djece. Nama najveća opasnost ne prijeti od drugih, već od nas samih i od našeg nezdravog načina života. Ako se vratimo nekoliko decenija unazad, slika naših nekadašnjih urbanih zajednica bili su košarkaški i fudbalski tereni ispunjeni dječijom igrom i grajom, a sada su svugdje oko nas kladionice i apoteke, jer je sve više beznadežnih i bolesnih.
Vrijeme je da se probudimo. Odlika slobodnog, hrabrog i pametnog čovjeka, ako ništa drugo, onda je bojkot. Bojkot, ne samo onih proizvoda čija cijene rastu, već i bojkot onoga što nije zdravo i što uništava nas i naše nove generacije. I ne samo to. Već i bojkot onih medija koji nas bombarduju izdajničkom propagandom, koja uništava našu djecu. Bojkot onih klubova i sportista koji nemaju nimalo empatije prema mališanima koji se na njih ugledaju. To nisu pravi sportisti i to nikada neće niti mogu biti, bez obzira koliko miliona sedmično zarađivali. Oni od nas koji su zapamtili i neka druga vremena, sjećaju se igrača, poteklih iz radničkih klubova, koji nisu bili toliko plaćeni, ali su bili slobodni i iskreni ljudi. Jedan od posljednjih takvih u svijetu fudbala bio je Erik Kantona, koji je upozoravao da su svjetske korporacije i prljavi novac uništile fudbal i sport i uništavaju sve druge ljudske tekovine. Vrijeme je da postanemo svjesni ovih činjenica. Kao slobodni građani imamo pravo zahtijevati ograničavanje marketinga nezdrave hrane, tražiti da se osiguraju tačne informacije o njihovoj štetnosti kao što to uredno piše na cigaretama, ograničiti kupovinu takvih proizvoda manjoj djeci, podizati svijest o zdravoj prehrani, i razne druge aktivnosti i korake na koje imamo pravo. Početi razmišljati i biti svjestan pravih problema našeg društva, prvi je veliki korak.
Prozvodnja hrane za vlastite potrebe-nož u leđa korporacijama koje porobljavaju čovječanstvo
Kada pogledamo zdravstveni i financijski karton većine nas, možemo zaključiti da nikada više nismo bili bolesniji i nikada više novaca nismo izdvajali za svakodnevnu hranu. Dovoljno je vratiti se nekoliko decenija u prošlost, pa vidjeti da je slika naše svakodnevnice bila potpuno drugačija. Naš jelovnik je naizgled bio skromniji, ali ako detaljnije analiziramo šta smo sebi servirali na stol, vidjet ćemo da je naša hrana imala mnogo veću nutritivnu vrijednost, od onih naizgled istih namirnica, koje danas kupujemo.
Jedan od glavnih razloga za to je bila naša vlastita proizvodnja hrane, koja je pored raznih drugih, socijalnih, psiholoških, ili ekonomskih benefita imala pozitivan učinak na naše tijelo i našu psihu, dajući mu svu potrebnu energiju za normalan i zdrav život. Iako se o tome poprilično šuti, iako nemamo jasne i precizne statističke podatke vezane za tu temu, bilo bi dovoljno osvrnuti se oko sebe, ili pogledati u zdravstvene kartone osoba bilo kojeg uzrasta, pa ustanovniti da za par decenija imamo nevjerovatno veliki porast autoimunih bolesti i raznih drugih oboljenja za koja nekada prije nismo praktično ni znali, a koja su direktno povezana sa načinom ishrane.
Sve je počelo sa smanjivanjem vlastite proizvodnje, uz svakodnevnu priču da se ništa ne isplati, od vlastitog vrta i uzgoja povrća, do održavanja neke manje farme domaćih životinjskih vrsta. Istina, kada biste sve stavili na papir i pogledali troškove vlastite proizvodnje i cijenu proizvoda koje su hrlile iz uvoza, vidjeli biste samo svoju propast. Razumljivo je da su u toj nepravednoj utakmici uništili male prodavnice, mala gazdinstva i proizvođače, ali to što su slomili duh pojedinca koji je do prije nekoliko decenija sam sebi prozvodio većinu zdravih namirnica, je teško razumjeti. Ne samo u gradskim i prigradskim sredinama, već I u našim selima, sve više ljudi kupuje osnovne vrtne namirnice, dok zemlja stoji neobrađena.
Mi nismo bili dovoljno uporni da cijenimo i vrednujemo naše obradive površine i našeg domaćeg prozvođača koliko su oni bili uporni u slamanju tradicionalnih načina kupovine i prozvodnje.
Danas, kako oni u gradu, tako i oni na selu postali su praktično ovisni o hipermarketima I korporacijama koje ne samo da ih prehranjuju, već im i podižu i spuštaju raspoloženje.
Iako smo postali najvjerniji svakodnevni konzumenti njihovog nutritivnog smeća, iako doručke I ručkove na poslu I kod kuće, ne možemo zamisliti bez komada pice, ili upakovanih proizvoda, uz marketinške poruke kao što je “ne kuhaj, samo jedi!”, iako smo odlaske u lance I franšize brze prehrane pretvorili u ritual, za nas još uvijek nije kasno.
Vrijeme je da progledamo i shvatimo da naš novac koji zaradimo na sve težim poslovima, trošimo uglavnom na svakodnevnu nekvalitetnu hranu, tako da nam gotovo ništa ne ostaje da negdje proputujemo, odmorimo se I duboko razmislimo u kakvoj orvelovskoj farmi živimo.
Zadnjih nekoliko decenija pa sve donedavno, osnovne namirnice kao što su krompir, luk, mahunasto ili drugo povrće, te žitarice i meso bilo koje životinje, prozvodi su koji se, na ko zna kakav način, u cijeni nisu mogle takmičiti sa našim domaćim ili vlastitim prozvodima koji su, na kraju, kako god okrenete i sračunate se, ispadali skuplji. Toliko su njihovi proizvodi bili jeftini da vas je proizvodnja istih, koliko god vi znali da je vaše zdravije I kvalitetnije, potpuno obeshrabrila i u konačnici odovojila od zemlje i same pomisli da nešto sami prozvedete. A onda, nakon nekih krupnih događaja, poput pandemije Covida ili rata u Ukrajini, proizvedene su vještačke krize koje su cijene svih proizvoda podigle u nedogled i konstantno se povećavaju. Kada ste se potpuno otuđili od zemlje, od proizvodnje hrane za sebe, kada ste potpuno promijenili svoje navike i kada je potpuno uništena zdrava domaća proizvodnja i mala gazdinstva, kontroli cijena hrane nema granica. Dovedeni smo u poziciju potpune ovisnosti o velikim korporacijama, koje nas drže u šaci i podižu cijene kako žele I namjeravaju. Da ne govorimo o tome kako na pojednačnom i na društvenom nivou ne posjedujemo gotovo nikakve zalihe. Dovoljno je da samo jedan dan nestane električne energije i da nastane čitava pometnja, što smo imali prilika da vidimo nedavno, usljed kvarova na dalekovodima u regionu ili naprosto, nakon uvođenja neradne nedjelje, što je kod veliko broja ljudi, gotovo prozvelo šok.
Ovo što se nama dešava nije nešto nepoznato. To je dobro isproban i uigran koncept držanja čitavih zajednica i pojedinaca u šaci, da biste u svakom pogledu bili ovisni o sistemu i postali moderno roblje, koje će, samo da preživi, pristati na sve. Dovoljno je osvrnuti se na ne tako davnu prošlost i istražiti šta se to dešavalo u Americi tridesetih godina prošlog stoljeća kod pojave Velike depresije, ili pojavom zakona o poljoprivrednim patentima 90-tih godina, rađanjem Monsanta i genetski modifikovane hrane, ili pojavi Zelenog rajha i industrijalizaciji poljoprivrede u nacističkoj Njemačkoj, ili Staljinova centralistička poljoprivredna politika u SSSR-u, privatizacija poljoprivrede u Južnoj Americi i stotine drugih projekata koji su samo bili uvertira u globalno porobljavanje čovječanstva.
Najveća šteta u svemu temu je ubjeđivanje i obeshrabrivanje običnog čovjeka da na tom planu ne može poduzeti apsolutno ništa. A to, svakako, nije tačno. Iskustvo nam pokazuje da samosvjesni i hrablri ljudi običnim akcijama bojkota kupovine mogu preokrenuti situaciju. Talijani, koji su nakon Covida bili suočeni poskupljenjem kafe I tjestenine, potpunim bojkotima su preokrenuli situaciju u svoju korist. Bojkot jeste moćno oružje suprotstavljanja, i pametni slobodni ljudi ga trebaju iskoristiti, međutim, najjače oružje je naš ponovni povratak na fabričke postavke, na čovjekovu usađenu prirodu da sam sebi prozvodi barem dio hrane. Ako želimo dobro svojoj djeci i budućim generacijama krenimo ne samo u proizvodnju hrane za sebe, već i u podržavanje malih gazdinstava ili onih domaćih proizvođača koji nisu dio prljavih poslova velikih korporacija. Time ćemo biti dio velikih pozitivnih promjena u društvu, a da ne govorimo koliko ćemo radom na vlastitoj zemlji uticati na svoje mentalno I fizičko zdravlje. Potrebno je za početak da barem razmišljamo i maštamo u tom pravcu. A kada dođe proljeće, krenimo u akciju. Za sve postoji prvi put. Ne zaboravite, u Bosni i Hercegovini je više od 50 % poljoprivrednog zemljišta neiskorišteno. Njive i pašnjaci čekaju na nas.