Oči širom otvorene, a pogled ugašen: Jesmo li zaista progledali?
Kada su ponovo otvoreni i objavljeni dokumenti vezani za slučaj Jeffrey Epstein, mnogi su reagirali kao da se svijet iznenada suočio s nečim nezamislivim. No postavlja se pitanje: zar je čovječanstvo tek sada progledalo — ako je uopće progledalo? Ili su znakovi raspadanja moralnih i kulturnih vrijednosti bili vidljivi mnogo ranije, samo smo ih uporno ignorirali?
Godinama su mainstream filmovi, holivudski blokbasteri i glamurozni svijet show businessa nudili estetiku moći bez odgovornosti, bogatstva bez granica i tijela bez dostojanstva. U pjesmama zvijezda koje su nestajale preko noći, u pričama o “uspjehu” koje su zvučale previše savršeno, u narativima koji su romantizirali dekadenciju — zar se nije mogla osjetiti pukotina? Nije li kultura već dugo slala signale da nešto duboko trune ispod sjaja reflektora?
Epsteinovi fajlovi nisu stvorili tamu; oni su je samo razotkrili. Dokumenti su postali simbol sistemske izopačenosti, ali i kolektivne šutnje. Zar smo doista, i prije otkrivanja zabranjenih fajlova, vjerovali da nam svjetski i regionalni moćnici žele dobro? Da nam nude kredite, a da nas pritom ne vežu dugovima; da nam otvaraju priču o identitetima, a da ne učine da se međusobno zamrzimo, da nas liječe, a da pritom ne produbljuju ovisnosti o sistemima; da nam nude obrazovne modele koji istinski oslobađaju, a ne oblikuju poslušne i nekritične pojedince?
Ipak, opasno je povjerovati da je riječ o apsolutnoj moći nekolicine nad potpuno nemoćnim pojedincem. Takva misao paralizira. Ona nas uvjerava da nemamo izbora, da smo samo pasivni promatrači u mašini poganog svijeta.
Ta pitanja nisu poziv na paranoju, nego na budnost. Problem nije u tome što moć postoji — ona je oduvijek postojala — nego u tome kako joj pristupamo: slijepo ili kritički.
Moć sistema hrani se našom ravnodušnošću, ali i našom fascinacijom. Vraćanje pogleda ne znači samo gledati u skandal; znači preispitati vlastiti ukus, vlastite izbore, ono što podržavamo klikom, kartom za kino, streamom pjesme. Ako je kultura dugo bila prostor trivijalizacije i banalizacije zla, ona može postati i prostor obnove.
Potrebno je vratiti ljubav među ljude i u svakodnevicu, ali i u umjetnički izražaj. Vratiti književnosti dubinu, muzici smisao, filmu humanost. Potrebne su nam dobre knjige koje ne glorificiraju prazninu, pjesme koje ne slave otuđenje, priče koje vraćaju dostojanstvo čovjeku. Ne iz nostalgije, nego iz odgovornosti. Preslušajte samo tekstove pjesama koje slušaju vaša djeca i nove generacije. U mnogima od njih teško je pronaći radost koja nije ironična, ljubav koja nije svedena na posesivnost, uspjeh koji nije isključivo materijalan. Umjesto povjerenja i čovječnosti, često se nude cinizam, emocionalna praznina i glorifikacija moći bez odgovornosti. Svjetlo se zamjenjuje tamnom estetikom beznađa, a ranjivost se pretvara u hladnoću.
Ne radi se o tome da svaka nova muzika nema vrijednost — svaka generacija ima svoj izraz i svoj bunt. No kada dominantni narativi postanu lišeni nade, kada se osjećaji svode na transakciju, a odnosi na interes, tada je legitimno zapitati se kakvu sliku svijeta nudimo onima koji tek uče kako voljeti, vjerovati i graditi sebe.
Kao nikada prije, danas je potrebno progledati. Progledati, zapravo, znači preuzeti odgovornost.
Jer najveća opasnost nije u tome da su nam oči zatvorene. Najveća opasnost je da su širom zatvorene — da gledamo, a ne vidimo. Ako želimo da ne potonemo u bezličnu mašinu svijeta bez savjesti, moramo naučiti gledati budno, kritički i hrabro.
Una Familia
