Dok požari gutaju kuće američkih glumaca i proždiru Hollywood svjetski mediji su zabrinuti. Uskoro očekujemo i humanitarne brojeve, pa da se pomogne unesrećenima, poput James Woodsa, Harrison Forda, Billy Crystala, te mnogih producenata, film-makera i mnogih drugih nesretnika, da sirotinja ne zanoći negdje ispod šatora, bez hrane, vode, mesnih konzervi i osnovnih higijenskih potrepština. Na drugom kraju svijeta, u Gazi, pobijeno je gotovo pola čitave populacije, djeca umiru od hladnoće, gladi, bez krova nad glavom. Uskraćena im je i humanitarna pomoć i prepušteni su sami sebi.  Pitate se kakve veze imaju ova dva različita prizora?! Naizgled nikakve. Ovdje, svakako, nećemo likovati i radovati se, jer je James Woods u kontekstu Gaze otvoreno podržavao Netanjahua i cioniste mnogim svojim Instagram statusima. Na jednome od njih je pisalo “No ceasefire. No compromise. No forgiveness.” Gledajući ga kako mu gori kuća i kako se u live-programu hvata za glavu, ne mislimo da je dobio ono što je zaslužio. Osjetio je samo mali dio onoga što je želio i priželjkivao da se dogodi djetetu Gaze. Isti je slučaj i sa mnogim drugim glumcima i ostalim radnicima iz svijeta holivudskog filma koji su otvoreno podržavali i podržavaju neviđeni genocid nad jednim narodom. (Čast izuzecima koji su glasno progovorili protiv i rizikovali svoje angažmane, kao što je Susan Sarandon, Mark Rufallo i nekolicina drugih.) Međutim, najmanji bi problem bila njihova javna podrška cionistima i statusi na socijalnim mrežama, jer se sve to odvija u veoma kratkom periodu kako je počeo posljednji genocid u Gazi. Oni koji su ikoliko upućeniji u svijet holivudske filmske industrije dobro znaju da njihov predani angažman traje veoma dugo i ima svoje duboke korijene u proizvodnji mržnje i opravdavanju zločina nad mnogim narodima. Sve zavisi ko je nova politička i interesna meta, u tom pravcu će biti usmjeren i novac. Nekada bi to bili zli Sovjeti, povremeno Meksikanci ili prljavi Vijetnamci, nerijetko kineski i korejski ološ, a, najčešće, svakako, arapsko-islamski teroristi. Samo izrazito glup čovjek ne može uvidjeti te stereotipe koji se pri gotovo svakoj krimi-seriji ili ratnom filmu uvlače u podsvijest. Na isti onaj način na koji Bred Pitt u jednom od svojih posljednjih filmova (Wolfs, 2024.) otvara flašu Coca-Cole u rijetkim trenucima kada malo može da odahne dušom u uzbudljivom zapletu, na isti taj način bradati arap, glupi Rus ili korumpirani Meksikanac treba biti apsorbovan u glavi prosječnog konzumenta. Naravno ovakvi psihološki trikovi prisutni su oduvijek u svijetu filma, pa samim tim i u Holivudu. Međutim, računamo da na svakih deset ovakvih filmova, treba doći barem jedan koji je dostojan sedme umjetnosti. Ali, kako vrijeme prolazi u Hollywoodu je sve manje umjetnosti, a sve više sirove i banalne poruke. To valjda znači, ili da je publika sve više gluplja, pa skrivene poruke nema više ni potrebe zamotavati u neki ljepši celofan, Ili je, pak, u Hollywoodu sve manje vještih i dovitljivih scenarista.

Da je u Hollywoodu odavno sve krenulo nizbrdo po pitanju umjetničkog kvaliteta filmova, govori nam  sasvim otvoreno i jedan od najboljih holivudskih reditelja-Martin Scorsese, autor najmanje dvadeset briljatnih filmova, poput The last temptation of Christ, Gangs of New York, Silence ili Goodfellas. Kada su ga upitali za trenutno stanje u holivudskom filmu, naročito o Marvel i Netflix produkciji, izjavio je da je to groteskno poniženje nekad lijepog medija. U jednom članku u New York Timesu nastavio je sa svojom kritikom holivudskog stvaralaštva ističući kako filmovi više nisu kinematografija ljudskih bića koja pokušavaju prenijeti emocionalna, psihološka iskustva drugom ljudskom biću, već plitka zabava bez istinskog otkrića, misterije, emocionalne opasnosti i rizika.

Nekada se za pojedine filmove moglo reći da su, sa pravom, nasljednici pozorišne i književne umjetnosti, gdje su se promovirale opšteljudske vrijednosti i gdje je čovjek očekivao da će biti dodirnut nekim oblikom antičke katarze, dok je sadašnji film, naročito holivudski, samo produžena ruka korporacija, milijardera, ubitačnog marketinga i prizemne propagande. Danas, da bi vaš film ugledao svjetlo dana nije  više potrebna dobra priča, već zastupanje čitavog spektra stereotipa koji vam se dobro trebaju usaditi u podsvijest, da se kojim slučajem u glavi običnog čovjeka ne bi rodilo neko neslaganje ili kritička misao prema svijetu kakvog nam ga serviraju. 

Ali sama činjenica da i najveći režiseri Holivuda, poput Scorsesea, uviđaju da je u savremenom holivudskom filmu sve manje humanosti i ljudske emocije, govori da svemu tome slijedi neminovna propast. Nedavni požar iznad “svete” holivudske šume samo je simbolička uvertira u jedan neslavan kraj, koji će, prije ili kasnije, zadesiti svakoga ko ikoliko stoji iza dječijih suza, mržnje i ratova.

Una Familia