Lirski svijet popularne muzike doživio je značajnu transformaciju u posljednja četiri desetljeća. Detaljna analiza Billboardovih Top 40 pjesama od 1971. do 2011. godine, navode istraživači, otkriva zanimljive promjene: prevlast tema ljubavi opala je, dok su pjesme fokusirane na požudu bez ljubavi, ili čak pjesme čija je tema samoljublje, doživjele porast.

Ova evolucija u lirskom sadržaju pjesama ne samo da odražava, već i potencijalno oblikuje društvene norme.

Pomenuti trendovi koji su prisutni u svijetu, već su odavno prisutni i u našem okruženju, na brdovitom Balkanu. Ne ulazeći u analizu umjetničkih vrijednosti pojedinih tekstova pjesama koje čujemo na radiju, TV-programima, ili negdje u prolazu, ipak, ne možemo a da ne konstatujemo da u većini muzičkih žanrova domaće i strane muzike ljubav polako nestaje.

Možemo reći da imamo sreće ako se neki DJ na radiju još uvijek drži Olivera, Gibonija, Montena, Dugmeta, pa i neke ukusne underground scene, ili ako neki dobrostiv gazda kafane, bez obzira na pritisak duštvenog ludila, ne izlazi iz okvira svojih muzičkih protokola, ali je sve manje takvih.

Sve je više mjesta gdje će vašu jutarnju kafu proparati novi narativ ljubavnih interakcija poput “Mijenja me, zaljubila sam se, zaljubila sam se u sebe” ili će se na vas sručiti još gora salva psovki ili psihopatskih nabrajanja poput “U krvi pet promila, nikad ne’am mira, ne, ne Jednu imam, drugu biram, nju nerviram, yeah, yeah”.

Nije bolja situacija ni u folk muzici. I tamo je od patnje rastanka, ili boli zato što je dragi(a) našao(la) drugu, sve prešlo u neku samodostatnost i bezosjećajnost gdje ljubavi ima samo u tragovima, i to često pogrešnim, kao što su obline ili udovi drage ili dragog. Trepavice, kosa , lice, a da ne govorimo o duši i srcu, ostale su u nekom davno polomljenom retrovizoru ili u još uvijek dobrim pjesmama Halida Bešlića ili nekolicine sličnih njemu.

Šta se dešava sa promjenom percepcije ljubavi u muzici novih generacija, veoma je kompleksno pitanje, koje bi zahtijevalo veoma opsežne i temeljite sociološke, psihološke, antropološke i kakve sve druge hrpe analiza i opet bismo ribu teško uhvatili za glavu.

Ali jedno je jasno. Ljudi pišu ono što osjećaju, što im je blisko i čemu teže, iz čega možemo zaključiti da je situacija mnogo lošija po nas nego što mislimo. Jer, i kada ugasite radio i TV, Ili napravite neki vlastiti izbor muzike koju vrtite u autu, ovi koji nam pišu neke nove stvari i redefinišu nam ljubav, svijet, čovjeka, ženu i sve ostalo, i dalje hodaju po cesti i unutar sebe nose raznorazna ludila i viruse, koji su, za koji dan, spremni za upotrebu. To što mi nećemo gledati TV ili ćemo se praviti da to ne postoji, neće ugasiti vojsku influensera, youtube zvijezda i raznih drugih beskičmenjaka koji ne izlaze na površinu zbog svojih umjetničkih sposobnosti, prirodnog dara ili vještine, već zato što iza njih stoji mašinerija beskrupuloznih producenata, koji su zaduženi za opuštanje i entertainment.

Izgleda prosto i nemoguće da danas neki mladić ili djevojka mogu napisati neku ozbiljnu i hvale vrijednu ljubavnu pjesmu, jer su odmah predodređeni na poraz. Kao prvo, čak i u onim najlošijim ljubavnim pjesmama, prirodni odnosi i konstalacije su takve da je sasvim jasno da se neko uvijek tu zbog nekoga žrtvuje, izmičući se u stranu i poništavajući svoj ego, pa čak i u onim manje iskrenim pjesmama tipa “Samo nek tebi dobro je, ja ću da preživim, ne brini, ne brini..”

Takav prirodni poredak stvari sve je manje moguć za nove generacije koje su na svakom koraku, a naročito preko društvenih mreža bombardovane parolama poput “savršeni ste takvi kakvi jeste” “počastite sebe”, “volite samo sebe” i sl., koje ih neizostavno oblikuju.

Sve se više govori o tome ne kao o bolesti već kao o “meconomy marketingu” kao novom obliku kulture i potrošnje u kojem potrošači troše na robu i usluge koje podržavaju njihovu sebičnost kao novi životni stil. Potrošači aktivno kupuju proizvode koji im donose samopouzdanje, pokazujući entuzijazam za robu koja ih čini da se osjećaju kao oni sami i pruža osjećaj “čašćenja sebe”. Adidasova reklama “Budi svoj”, The Body Shop-ova kampanja “Ljubav prema sebi i prihvatanje tijela” i Musinsa slogani “Svi su celebrity s ljubavlju prema sebi” samo su neki od primjera sada sveprisutnih poruka samoljublja i narcizma.

To je naravno jedan kontekst mnogo šireg karaktera koji nije zahvatio samo muziku, već i sve druge umjetnosti, poslove i branše. Analizirajte filmove i serije koje gledate. Iznenadit ćete se veoma malim procentom normalnih bračnih odnosa ili uspješnih romantičnih veza u njihovim scenarijima. Kako je sve manje ljubavi u popularnoj muzici, na TV ili filmu, tako je i sve manje ljubavi u porodici, među prijateljima, rodbinom, kolegama na poslu, ljubavi prema roditeljima. Jesu li ljubav i suosjećanje postali dosadni savremenom čovjeku ili nas ponuđenim obrascima neko postepeno navikava na rađanje novog čovjeka, nebinarnog transformersa, koji je od ljudskog zadržao još samo ime i prezime predaka.

Una Familia