Svakodnevno se susrećemo sa stavovima naše djece da im je škola dosadna, da u njoj ništa pametno i korisno ne uče, da ih obrazovni program opterećuje, da sa nastavnicima nisu na istoj talasnoj dužini, itd..Postavlja se pitanje da li trebamo ignorisati sve ove stavove i kao stariji jednstavno im reći da je sve to samo za njihovo dobro. Ili bismo, ipak, trebali o svemu dobro razmisliti i barem jednom dopustiti mogućnost da su djeca možda, barem djelimično, u pravu. Zar nije vrijeme da se zapitamo da li školski sistem i država stvarno žele uspješnog pojedinca ili prosječnog, poslušnog građanina koji neće koristiti svoj razum, već će, bespogovorno, slušati sve što mu se kaže. Da li su stručnjaci, dječiji psiholozi i pedagozi ikada temeljito istražili da li školski testovi, te takmičenja i upoređivanje znanja djece uopće donose neku korist ili stvaraju nemilosrdnu generaciju koja će sve učiniti samo da bude na tronu. Finski školski program, koji je uveo temeljite promjene, pokazao se u svijetu kao najuspješniji, upravo gradeći neka nova pravila po mjeri djeteta i ljudskog bića, a ne tržišta i države. Za ovu priliku nudimo vam jedno razmišljanje Johna Holta, čuvenog američkog stručnjaka za edukaciju mladih i kritičara javnog obrazovanja. Ovaj njegov tekst je sažetak knjige “The underachieving school” koja je doživjela brojna izdanja i jedna je od najčitanijih knjiga u svijetu iz ove oblasti. Sa svim Holtovim stavovima se ne ne moramo upotpunosti složiti, ali svakako trebamo tražiti i uvažavati različita mišljenja kako bismo unaprijedili obrazovanje naše djece.

Nedostaci javnog obrazovanja

Gotovo svako dijete, na prvi dan kada kroči u školsku zgradu, pametnije je, znatiželjnije, manje uplašeno od onoga što ne zna, bolje u pronalaženju i rješavanju problema, te samopouzdanije, snalažljivije, ustrajnije i nezavisnije nego što će ikada biti ponovo tokom svog školovanja – ili, osim ako nije vrlo neobično i vrlo sretno, tokom ostatka svog života. Već, pažljivo se osvrćući na svijet i ljude oko sebe, i bez ikakvih formalnih školskih uputa, on je obavio zadatak koji je daleko teži, složeniji i apstraktniji od bilo čega što će ga ikada pitati u školi, ili od bilo čega što su njegovi učitelji radili godinama. On je riješio misterij jezika. Otkrijući ga – bebe ni ne znaju da je jezik uopšte tu – on je saznao kako funkcioniše i naučio ga koristiti. To je postigao istražujući, eksperimentirajući, razvijajući vlastiti model gramatike jezika, testirajući ga i gledajući da li funkcioniše, postupno ga mijenjajući i usavršavajući dok ne počne raditi. A dok je to radio, učio je i mnoge druge stvari, uključujući mnoge od “koncepata” koje škole misle da samo one mogu naučiti, a mnoge koji su složeniji od onih koje pokušavaju podučiti.

On dolazi do osjećaja da je učenje nešto što neko drugi radi njemu.

Dolazi on, ovo znatiželjno, strpljivo, odlučno, energično, vješto dijete. Sjedimo ga za stol, a šta mu učimo? Mnoge stvari. Prvo, da je učenje odvojeno od života. “Došao si u školu da bi učio”, kažemo mu, kao da dijete nije učilo prije, kao da je život vani, a učenje unutra, i kao da između njih ne postoji nikakva povezanost. Drugo, učimo ga da mu se ne može vjerovati da uči i da nije dobar u tome. Sve što učimo o čitanju, zadatak mnogo jednostavniji od mnogih koje je dijete već savladalo, govori mu: “Ako te ne natjeramo da čitaš, nećeš, i ako to ne radiš baš onako kako ti kažemo, ne možeš.” Ukratko, dijete dolazi do osjećaja da je učenje pasivan proces, nešto što neko drugi radi njemu, umjesto da je to nešto što radiš za sebe.

Na mnogo drugih načina dijete uči da je bezvrijedno, nesigurno, sposobno samo za izvršavanje tuđih naredbi, prazna ploča na koju drugi mogu pisati. Oh, mi u školi puno govorimo o poštovanju djeteta i individualnim razlikama, i tome sličnom. Ali naši postupci, za razliku od naših riječi, govore djetetu: “Tvoje iskustvo, tvoje brige, tvoje znatiželje, tvoje potrebe, ono što znaš, što želiš, o čemu se pitaš, što se nadaš, čega se bojiš, što voliš i ne voliš, u čemu si dobar, a u čemu nisi – sve ovo nije ni najmanje važno, to se ne računa. Ono što se računa ovdje, i jedino što se računa, je ono što mi znamo, ono što mi mislimo da je važno, ono što mi želimo da radiš, misliš i budeš.” Dijete uskoro nauči da ne postavlja pitanja – učitelj nije tu da zadovolji njegovu znatiželju. Naučivši da skriva svoju znatiželju, kasnije uči da se srami nje. Ne dajući mu šansu da otkrije tko je – i da razvije tu osobu, ma tko god ona bila – uskoro prihvata ocjenu koju mu odrasli dodjeljuju.

Uči mnoge druge stvari. Uči da biti pogrešan, nesiguran, zbunjen, predstavlja zločin. Pravi odgovori su ono što škola želi, i on uči bezbroj strategija kako da izvuče odgovore od učitelja, kako da je prevari da pomisli da zna ono što ne zna. Uči da izbjegava, blefira, laže, vara. Uči da bude lijen! Prije nego je došao u školu, radio bi satima, sam, bez misli o nagradi, u poslu davanja smisla svijetu i sticanja kompetencija u njemu. U školi, kao svaki vojnik, uči kako da “zloupotrebi” vrijeme, kako da ne radi kad narednik ne gleda, kako da zna kad on gleda, kako da ga natjera da misli da radi, čak i kad gleda. Uči da u stvarnom životu ne radiš ništa dok te ne podmite, ne zastraše ili ne prevari da to učiniš, da ništa nije vrijedno rada samo zbog toga što to jest, ili ako je, ne možeš to raditi u školi. Uči da bude dosadno, da radi s malim dijelom svog uma, da pobjegne iz stvarnosti oko sebe u sanjarenje i fantazije – ali ne kao u njegovim predškolskim godinama, kada je aktivno učestvovao u tim fantazijama.

Rijetko je dijete koje može proći kroz svoje školovanje, a da mu ostane puno znatiželje.

Dijete dolazi u školu znatiželjno o drugim ljudima, posebno o drugim djeci, a škola ga uči da bude ravnodušan. Najzanimljivija stvar u učionici – često jedina zanimljiva stvar u njoj – su druga djeca, ali mora se ponašati kao da ta druga djeca, koja su mu doslovno na nekoliko stopa, uopće nisu tu. Ne može s njima komunicirati, razgovarati s njima, smiješiti se njima.

Zapravo, uči živjeti bez obraćanja pažnje na bilo što što se događa oko njega. Moglo bi se reći da je škola duga lekcija kako se isključiti, što može biti jedan od razloga zašto mnogi mladi ljudi, koji traže onu svijest o svijetu i odgovornost prema njemu koju su imali kada su bili mali, misle da je mogu pronaći jedino u drogama. Osim što je dosadna, škola je gotovo uvijek ružna, hladna i neljudska.

I tako, u ovom dosadnom i ružnom mjestu, gdje niko nikada ne govori ništa istinito, gdje svi igraju neku vrstu uloge, kao u predstavi gdje učitelji nisu slobodni odgovoriti iskreno učenicima, kao ni učenici nisu slobodni odgovarati učiteljima ili jedni drugima, gdje zrak praktično vibrira od sumnje i anksioznosti, dijete uči da živi u polusvijesti, spremajući svoju energiju za one male dijelove svog života koji su previše trivijalni da bi se odrasli time bavili, i stoga ostaju njegovi. Rijetko je dijete koje može proći kroz svoje školovanje, a da mu ostane mnogo znatiželje, nezavisnosti ili osjećaja vlastite dostojanstvenosti, kompetencije i vrijednosti.

Zakon o obaveznom školovanju je nekoć služio humanoj i korisnoj svrsi. Štiti pravo djece na neko obrazovanje, protiv onih odraslih koji bi ih inače uskratili u svrhu eksploatacije njihove radne snage, na farmama, u prodavnicama, rudnicima ili fabrikama. Danas ti zakoni ne pomažu nikome – ni školama, ni učiteljima, ni djeci. Držati djecu u školi koja bi radije bila negdje drugo košta škole ogromnu količinu vremena i truda – da ne spominjemo štetu koju ta ljutita i ogorčena djeca prouzrokuju svaki put kad imaju priliku. Svaki učitelj zna da svako dijete u razredu koje bi, iz bilo kojeg razloga, radije bilo negdje drugdje, ne samo da ništa ne uči, već čini stvari mnogo težim za sve ostale. Ako govorimo o zaštiti djece od eksploatacije, glavni i zapravo jedini eksploatatori djece danas su škole.

Moramo izvoditi djecu iz školskih zgrada i dati im šansu da učestvuju u učenju o svijetu iz prve ruke. To je nova ideja, i pomalo luda, da je način podučavanja mladih ljudi o svijetu u kojem žive da ih iz njega izvadimo i zatvorimo u betonske kutije. Osim svojih roditelja, većina djece nikada nema blizak kontakt s bilo kojim odraslim osobama osim onih čiji je jedini posao raditi s djecom. Nema se što čuditi što nemaju pojma kako izgleda odrasli život ili rad. Dijete koje uči govoriti ne uči tako što ga stalno ispravljaju – ako ga previše ispravljaju, prestat će govoriti. Poredi, hiljadu puta dnevno, razliku između jezika koji koristi i jezika onih oko njega. Polako, on vrši potrebne promjene da bi njegov jezik bio kao jezik drugih ljudi. Na isti način, djeca koja uče sve druge stvari koje nauče bez odraslih učitelja – da hodaju, trče, penju se, zvižde, voze bicikl, klizaju, igraju se, preskaču uže – upoređuju svoje izvođenje s onim što rade vještiji ljudi, i polako vrše potrebne promjene. Ali u školi mi nikada ne dajemo djetetu šansu da primijeti svoje greške, a kamoli da ih ispravi. Mi sve radimo za njega. Ponašamo se kao da mislimo da nikada neće primijetiti grešku osim ako mu ne ukažemo na nju, ili da je neće ispraviti osim ako ga ne natjeramo. Ubrzo postaje ovisan o stručnjaku. Trebali bismo mu dopustiti da to učini sam. Dopustimo mu da shvati što ova riječ znači, što je odgovor na ovaj problem, je li ovo dobar način za reći ili učiniti ovo ili ono. Naš posao trebao bi biti da mu pomognemo kad nam kaže da ne može pronaći način da dođe do tačnog odgovora. Ukinimo cijelu ovu glupost oko ocjena, ispita, markica. Sada ne znamo, i nikada nećemo znati, kako mjeriti što netko zna ili razumije. Sigurno to ne možemo saznati pitanjem. Sve što saznamo je što on ne zna, a to su uglavnom ispiti. Bacimo to sve i dopustimo djetetu da nauči ono što svaki obrazovani čovjek mora jednom naučiti, kako da mjeri svoje vlastito razumijevanje, kako da zna što zna, a što ne zna.

Ljudi pamte samo ono što je interesantno i korisno za njih, što im pomaže da daju smisao svijetu, ili što im pomaže da se snađu u njemu. Sve drugo brzo zaborave, ako su to uopšte ikada naučili. Ideja o “skladištu znanja”, koje treba pokupiti u školi i koristiti tokom cijelog života, je besmislica u svijetu koji je kompliciran i brzo se mijenja kao naš. U svakom slučaju, najvažnija pitanja i problemi našeg vremena nisu u kurikulumu, ni na univerzitetima, a kamoli u školama.

Djeca žele, više nego bilo šta drugo, i čak i nakon godina pogrešnog obrazovanja, da daju smisao svijetu, sebi i drugim ljudima. Dopustimo im da se uhvate u taj posao, uz našu pomoć ako to zatraže, na način koji njima ima najviše smisla.

Sa engleskog preveo Una Familia