Svako ko boravi u šumi, ili barem vikendom, šetajući, provede vrijeme u društvu drveća, sigurno će priznati kako se, nakon naporne sedmice, napokon, osjetio puno bolje i kako je, konačno, napunio svoje baterije. To, ustvari, i nisu samo subjektivni dojmovi, već naučne činjenice koliko priroda i šuma na cjelokupan čovjekov organizam imaju pozitivan učinak. Ali ako nam šuma toliko daje, kako se mi ponašamo prema njoj i šta joj mi to vraćamo zauzvrat? Nažalost, ne samo da joj ne uzvraćamo na način kako bismo trebali, već se odnosimo prema njoj kao prema neprijatelju. Vjerovatno zato što mislimo kada uđemo u šumu i posječemo mlado i zdravo drvo da je ono samo gluha materija, bez svog života, govora i dostojanstva. Ali, da li je to baš tako?

Suzanne Simard, profesorica  ekologije šuma na Univerzitetu British Columbia, detaljno je istraživala društveno ponašanje drveća, provodeći niz eksperimenata.

I sama provodeći svoje dane u bujnim šumama Kanade, dr. Simard je primijetila kako kompanije za sječu drveća sijeku raznovrsno drveće koje je priroda tako postavila i zamjenjuju ih jednim tipom iskoristivog drveta. Sječom drugog drveća kompanije su vjerovale da će uklanjanjem konkurencije, novozasađeni favorizirani tipovi drveta napredovati, jer će imati više prostora, vode i svjetlosti.

Međutim, Simard je primijetila da su ova drveća zapravo bila podložnija bolestima i stresovima iz okoliša. Na primjer, 10 posto novozasađenog jednog tipa drveća je uginulo, jer su uklonili okolne javorove, breze i topole.

Kako je detaljno istraživala ovo pitanje i provodila naučne eksperimente, Simard je shvatila da je komunikacija među drvećem odgovor na ovu zagonetku.

Drveće komunicira putem podzemnih mreža mikoriznih gljiva. Gljive se miješaju s korijenjem drveća, formirajući veze, koje mogu povezivati drveće različitih vrsta širom šume.

Gljive transportiraju vodu i hranjive tvari, kao što su dušik i fosfor, do drveća.  Zauzvrat, drveće pruža gljivama šećere na bazi ugljen-dioksida koji nastaju kroz fotosintezu. Mikorizme ne samo da omogućavaju simbiozu između drveća i gljiva, već i komunikaciju među drvećem.

Drveće može transportirati ugljen-dioksid, vodu, hranjive tvari, kemijske signale upozorenja i hormone; ovaj sistem im omogućava da balansiraju resurse i upozoravaju susjedno drveće na opasnosti. Simard čak uspoređuje podzemnu komunikaciju drveća s neuronskim mrežama u ljudskom mozgu.

U jednom eksperimentu, Simard je otkrila da drveće dijeli informacije koje su ključne za šumu. Douglasova tisa oštećena od insekata oslobađala je hemijske signale obližnjim borovima kako bi ih upozorila na opasnost. Borovi bi potom stvarali enzime za obranu. U drugom istraživanju, Simard je primijetila kako drveće dijeli hranjive tvari s drugim drvećem. Douglasova tisa i breza su prenosili ugljen-dioksid u različitim vremenskim periodima kako bi osigurali preživljavanje jedno drugom.

Drveće je također povezano kroz „majčinske“ čvoriće u šumi, koji su najstarija i najveća drveća. Kroz ovu međusobnu povezanost, mlada drveća mogu pristupiti mreži resursa i informacija. Tijekom teških vremena, majčinska drveća mogu njegovati rast i preživljavanje mladih drveća prenoseći im hranjive tvari. Čak i drveća koja umiru prenose 40% svog ugljen-dioksida direktno u susjedna drveća kroz mrežu.

Šta ljudi mogu naučiti od ponašanja šume?

Drveće je evoluiralo da potiče rast i zdravlje čitave šume kroz mikorizni sistem podrške. Njihova raznolikost i suradnja omogućavaju cijelom sustavu da bude produktivniji i otporniji.

Ova otkrića imaju mnoge implikacije, uključujući način na koji organiziramo vlastita društva i naše humane prakse. Da li se i čovjek ponaša konstruktivno i odgovorno kao drveće? Ne bismo baš rekli. Gledajući kako ljudska zloba prozvodi ratove, krade tuđu zemlju i raseljava druge narode, kako bismo sebi napravili siguran prostor, mi smo na nižem nivou svijesti od drveća. Kada ubijamo jedni druge i nemilosrdno se odnosimo prema starijima, iznemoglima, bolesnima, ili prema drugima koji ne pripadaju našoj naciji, vjeri ili jeziku, onda nije ni čudo kako se odnosimo prema našem ekosustavu, prema prirodi i drveću koje nas okružuje.

Ne zaboravimo i na to zašto bježimo u šumu nakon napornog posla i sve napetijeg i stresnijeg načina života koji smo formirali u gradovima. Jer harmonija, međusobna ljubav, povjerenje i samilost koju sve manje osjećamo među ljudima, osjetimo među drvećem u šumi. Zato se tamo toliko prijatno osjećamo. To više nije samo naš subjektivni osjećaj, već i veoma jasno objašnjen naučni dokaz. Sljedeći put kada budete u prilici da dignete glas protiv masovne i organizovane sječe šuma i njihovog uklanjanja iz našeg vidokruga, imajte ovo na umu.

Una familia