Tehnologija neprestano mijenja način na koji djeca iz ‘generacija Z’ i ‘alpha’ odrastaju, oblikujući njihove karakterne, moralne i društvene vrijednosti.

Kada se govori o razvoju čovjeka i njegovoj evoluciji često se spomene samo ona biološka. Evidentno je da se zaboravlja evolucija i modifikacije koje se dešavaju zbog tehnološkog razvoja. Na sličan način se može govoriti o promjenama u svim sferama društva, pa tako i o odgojnom konceptu u različitim periodima ljudske civilizacije. Upravo iz toga se može kao istinita uzeti tvrdnja da „ne možemo odgajati djecu kao što su nas naši roditelji“.

Treba istaknuti kako su neki elementi društva, od morala do empatije, stalna kategorija i ne smiju biti izuzeti iz odgojnog koncepta bez obzira o kojem se periodu ili stupnju tehnološkog razvoja govori. Definicija odgoja kao „sistemski organiziranog procesa kojim se izgrađuju pozitivne osobine, stavovi, pogled na život i svijet te karakterne, moralne, radne i društvene vrijednosti“ je konstanta, ali su se neki pojmovi u istoj promijenili. Jasno je da pogledi na život i svijet, izgradnja stavova te radne i društvene vrijednosti nisu iste kao što su bile u ranijem periodu. Takve činjenice su često uzrok „sukoba generacija“, koji se dešava na svakom nivou i može se pratiti unutar svake obitelji kao osnovnog gradivnog elementa društva. Danas na planeti obitavaju različite „generacije“ ljudi s različitim pogledima na sve društvene norme pa tako i na odgoj. Dvije generacije, koje pratimo u njihovom razvoju u posljednja tri desetljeća, predstavljaju bazu onih nad kojima se provodi odgoj.

Ne pamte život prije interneta

Krajem XX stoljeća na planeti se pojavila „generacija Z“. Danas oni koji joj pripadaju imaju između 12 i 29 godina i čine onaj dio društva na prelazu iz mladog u zrelo stanovništvo. Za njih se može konstatirati da su odrasli uz modernu tehnologiju te da ne pamte život prije interneta.

Ta činjenica im obilježava i odgojnu i obrazovnu komponentu. Ova generacija provodi previše vremena uz računala te ne čitaju mnogo, poprilično su deprimirani i osjećaju se usamljeno. Često se za ovu generaciju koriste i sinonimi kao što su Gen Tech, iGeneration, Gen Y-Fi ili Zoomers. Sami pojmovi dovoljno govore o njihovim odlikama.

Osnovni zadatak odgoja ove generacije je socijalizacija i razvoj empatije. Njihova komunikacija, koja je uglavnom skriptularna kroz razne oblike poruka, dovodi do problema u njenom retoričkom i verbalnom obliku. Mlađi dio ove generacije je u potpunosti digitaliziran, a društvene mreže im postaju „umrežena društva“.

Osim videoigrica koje su uvodile brojne generacije u virtualni svijet, ova generacija virtualno smatra normalnim. Upravo zbog toga se dešavaju i brojne psihofizičke pojave na koje kompletno društvo mora odgovarati – od nedostatka fizičke aktivnosti do „zamjene dana i noći“.

S obzirom na činjenicu da školski sustav, kao i radni dan u okviru njega, predstavlja predispoziciju sticanja radnih navika, evidentno je da će odgojna komponenta morati djelovati na

drugačiji način kada je riječ o ovoj generaciji. Stariji dio ove generacije predstavlja novu radnu snagu, koja ne razmišlja dva puta prilikom davanja otkaza, što govori o drugačijim standardima odgojne komponentne.

‘Generacija Alpha’

Druga generacija koja je dominantno u školskom sustavu i predstavlja „odgojne objekte“ je „generacija Alpha“. Obuhvata djecu koja su rođena nakon 2012. godine i danas čini više od 15 posto svjetske populacije. Pripadnici ove generacije su rođeni kad i iPad i Instagram te „žive“ sa smartphone uređajima. Sve ono što je odraslima tehnološki razvoj njima je sastavni dio života s kojim su odrasli.

Vizualni segment dominira u edukaciji, a nedostatak koncentracije koja treba da traje duže od nekoliko minuta je osnovna konstanta ove djece. Njihov pojam socijalizacije je drugačiji – oni su globalno povezaniji od bilo koga prije njih. Djeca ove generacije su izrazito zahtjevna jer traže ispunjenje želje odmah. Oni čak ne moraju da čekaju omiljenu emisiju – gledaju što žele i koliko žele. Iznimno ih teško roditelji kontroliraju, a društvene mreže ih dominantno odgajaju. Virtualni svijet doživljavaju kao apsolutno normalno. Odgojni odgovor na ovu generaciju bi bio da se utiče u osnovi njihovog koncepta života – kroz medije i društvene mreže čiji su sastavni dio. Za ovu generaciju je veoma česta pojava da odrastaju uz jednog roditelja.

Osim ovih generacija nad kojima se provodi odgoj, na planeti „obitavaju“ i one koje su „davatelji odgoja“ koje međusobno imaju različite odgojne principe. Osim evidentnih razlika u godinama postoje i ogromne razlike u drugim elementima društvene zbilje – od poimanja života do tehnoloških mogućnosti. Najstariji stanovnici planete pripadaju „najvećoj generaciji“ i „tihoj generaciji“ koja je nastajala sa u prvoj polovini XX stoljeća. Kada se govori o odgoju današnjice trebaju se promatrati generacije nastale nakon Drugog svjetskog rata.

Generacija koja nastaje postratnim natalitetom danas ima od 60 do 80 godina te je odrasla u jakom razvoju Druge industrijske revolucije za koju su njeni pripadnici odgajani i školovani. Nastaju kao posljedica demografske eksplozije i postratnog nataliteta pa ih zovu „babu boomeri“. Za njih je karakteristična odgojna dominacija empatije i društvene svijesti koju je najbolje „opisao“ hipi pokret koji se pojavio kao vrijednost generacije.

Pažnju treba usmjeriti na obrazovanje

Nakon „baby boomera“ dolazi „generacija X“ koja nastaje uz smanjenje nataliteta i pojavu radne aktivnosti oba roditelja. Tu generaciju odgajaju razni utjecaji – od muzičke subkulture (punk, metal, hip hop) do televizije koja se javlja kao odgojni elemenat. Roditeljska aktivnost je ovoj generaciji često ostavljala prazne domove kada su se vraćali iz škole. Danas imaju između 45 i 60 godina i odgajani su u prelaznim fazama industrije i moderne tehnologije.

Sljedeća generacija su „milenijalci“, a često se spominje i jedna prelazna forma „xenijalaca“. Imaju između 30 i 45 godina i oni su oni koji danas, kao roditelji, dominantno odgajaju mlađe naraštaje. Ova generacija je već do svog punoljetstva imala neograničen pristup internetu i

predstavljaju pionire informatičke revolucije. Već u ovoj generaciji se vidi današnja dominatna pojava – višak informacije i manjak koncentracije.

Kada se pogledaju „generacija X“ i „milenijalci“ jasno je da oni predstavljaju odgojnu bazu „generacije Z“ i „alpha“ kao njihovi roditelji. Teško je očekivati da se mogu komparirati potrebe onih koji su odrastali u klasičnoj industrijskoj revoluciji s onima koji žive u digitaliziranom i vizualiziranom svijetu. Svaki tehnološki napredak traži i napredak obrazovnog elementa školstva, ali se posebna pažnja treba usmjeriti ka odgoju. Od djece koja odrastaju uz agresivne videozapise bez cenzure ne može se očekivati razvoj empatije. Slično je i sa socijalizacijom jer je današnje „online“ druženje varijanta koja dominira.

Danas se rađa „generacija beta“ – ona za koju se kaže da će biti generacija vještačke inteligencije. Posebno pitanje će biti kako će se raditi na odgoju ove generacije jer ono što isti treba da ponudi – stavovi, kritičku svijest ili izgradnja moralnih i društvenih normi – ne može ponuditi umjetna inteligencija.

Umjesto podataka, informacija i definienduma, odgoj i obrazovanje danas moraju ponuditi empatiju, etiku i socijalizaciju. „Alphama“ i „betama“ neće biti problem doći do podataka i rješenja, ali je pitanje da li će isti biti u skladu sa empatijom i moralnim kategorijama. Ako odgajamo nove generacije kojima su ti pojmovi nebitni, onda je upitan ne samo odgoj nego i opstanak čovjeka kao razumnog bića.

Izvor: Al Jazeera Balkans, autor: Vedran Zubić