Da li ljudska sloboda i slobodna volja postoje? Mogu li i na koji način, egzistirati u fizičkideterminisanim svjetovima? Ovo su pitanja koja su kroz prošle vijekove bila široko diskutovana među filozofima, koji do sada nisu uspjeli riješiti ove probleme, već su nastavili podsticati udaljena i često suprotstavljena stajališta.

U novije vrijeme, debata je uključivala i neuroznanstvenu oblast, s obzirom na povećano istraživanje procesa u mozgu, koje se odvijalo posljednjih decenija. Niz podataka koji nam dolaze na osnovu istraživanja eksperimentalne psihologije, usmjerenih na svjesnu kontrolu stanja djelovanja, čini se da vode do zaključka da slobodna volja ne postoji i da je samo “iluzija” (Lavazza i Inglese, 2015; Libet et al., 1983; Libet, 1985, 2004). Naravno, iako su nalazi ovih eksperimenata samo djelomičan, iako intrigantan, doprinos kompleksnosti originalnih pitanja, oni ipak pomažu u naglašavanju uloge moždanih struktura koje neizbježno imaju unutrašnje (determinističke?) granice i ograničenja (Lavazza, 2016).

Međutim, trenutno znamo sigurno da naši procesi u mozgu nastaju iz interakcije različitih faktora: genetike (mali dio), iskustva i učenja, kao i okidača koji dolaze iz unutrašnje i spoljne sredine. Bez stalnih odnosa s kontekstom, ne bismo mogli postojati, do te mjere da, kao što su neki istraživači izjavili, da je potpuna odsutnost konteksta “nemoguća”.

Svaka vrsta okidača i stimulusa ostavlja tragove u našem mozgu koji, ako su pozitivni, mogu postati dobri podsticaji ili uspomene koje nas na neki način utješe u lošim danima, ali ako su negativni, mogu predstavljati neku vrstu “rane” koja bi mogla dovesti do trajnih “ožiljaka”. U oba slučaja, postoje novi otisci u mozgu koji se stalno mijenjaju i preoblikuju kroz neuroplastičnost, što je jedna od njegovih najposebnijih funkcija, koja omogućava razvoj, rast, popravak i preživljavanje neurona (Fuchs i Flügge, 2014). Možda bismo, pokušavajući odgovoriti na pitanje da li smo slobodni ili ne, mogli reći da smo robovi dinamičke aktivnosti mozga koji radi u milisekundama, tzv. konektomu koji mijenja funkcije kroz neuroplastičnost, samo kako bismo jednostavno objasnili složenost ovih procesa (McEwen, 2018; Horn et al., 2014). Mi smo ono što konektom odluči nakon što modifikuje i oblikuje sinapse, neurotransmitere, hormone i modulate na osnovu kontinuiranog toka informacija od tijela i okoline, posebno, u slučaju naše vrste, socijalne okoline, tj. drugih ljudi. Znamo od trenutka rođenja, jer je to utemeljeno u našoj prirodi, da ništa nije nagrađujuće i sposobno izazvati osjećaj sigurnosti i smanjiti stresni sistem uz poboljšanje zdravlja, nego jaka socijalna veza (Sue Carter i sur., 2020). Nema potrebe naglašavati, oko 70% moždanih struktura posvećeno je implementaciji i modulaciji socijalnih procesa.

Međutim, šta se događa ako je okolina virtualna, a mogućnosti odnosa ograničene samo na one koje pružaju društveni mediji? Ovo je još jedno veliko pitanje koje se javlja sa eksponencijalno povećanom dostupnošću Interneta u mobilnim telefonima koji su dostupni gotovo čitavoj svjetskoj populaciji. Prije manje od 10 godina, u svojoj poznatoj knjizi pod nazivom “Mind change” (2015), britanska neuroznanstvenica Susan Greenfield već je ukazivala na moguće probleme i efekte prekomjerne upotrebe Interneta i smanjenje socijalizacije, posebno među

milenijalcima i mlađim generacijama. Zaista, potencijal Interneta čini se neograničenim (“cijeli svijet u jednoj ruci”), njegove prednosti su odmah nagrađujuće, a pozitivni efekti očigledni na gotovo svim aspektima svakodnevnog života čine ga moćnim alatom. Prednosti ili “svijetle strane” Interneta uključuju međusobne povezanosti (lakše uspostavljanje/održavanje odnosa, pa čak i telemedicinu koja je bila izuzetno korisna tokom blokada zbog pandemije Covid-19), brzu komunikaciju i izvor svih vrsta informacija, socio-metičke analize, zabavu i kupovinu. Međutim, ove pozitivne karakteristike lako se mogu pretvoriti u “mračne strane”, u netačne informacije i lažne vijesti, u probleme s privatnošću i hakovanjem, u štetne misli ili ponašanja, cyberbullying, neprikladne web stranice, ometanje stvarnosti, zavisnost, itd.. Nije iznenađujuće što zloupotreba Interneta dramatično raste kao najnovija epidemija koja, slično zloupotrebi, droga, supstanci i drugim zavisnostima, može dovesti do značajnih smetnji u radnim, socijalnim i odnosnim aktivnostima (Beard & Wolf, 2001; Marazziti i sur., 2014; Wydianto & Grifiths, 2006). Ovo patološko stanje sada se naziva problematična upotreba Interneta (PIU) koja još uvijek ostaje nejasan pojam, do te mjere da zapravo nije prepoznata kao relevan mentalni poremećaj, ali zahtijeva daljnje istraživanje. Također, s obzirom na kontroverzne dijagnostičke kriterije, stvarnu opasnost prekomjerne upotrebe interneta PIU-a također je teško procijeniti, iako se procjenjuje da se kreće između 7 i 51% (Tokunaga, 2017), s vrhuncem među studentima (Campanella i sur., 2017; Starcevic & Billieux, 2017; Marazziti i sur., 2020). Naši nalazi, prikupljeni u dvije različite studije, od kojih je jedna provedena na velikoj populaciji studenata, a druga na osobama ovisnim o drogama, pokazali su da obje grupe dijele sličan obrazac upotrebe kao i faktore ranjivosti (Baroni i sur., 2019; Marazziti i sur., 2020). Područja koja su uključena obuhvataju: socijalno povlačenje, apstrakciju od stvarnosti, gubitak kontrole, zavisnost od pornografije, online kockanje, zavisnost od instant poruka, zavisnost od društvenih mreža, smanjenje vremena spavanja. Prema našem mišljenju, ovi rezultati su zastrašujući. Da li se suočavamo s novom epidemijom (intoksikacija društvenim mrežama?) i povezanim promjenama u mentalnom sklopu? Naše mišljenje je da su svijetle strane Interneta zanemarive, kolika je njegova šteta, obzirom u kojoj mjeri izlažu korisnike njegovim mračnim stranama. Kao takve, lakoće u povezivanju i brzoj komunikaciji mogu dovesti do izbjegavanja stvarnih odnosa i ovisnosti o društvenim mrežama. Dakle, stvarno pitanje je: ko zapravo kontrolira društvene medije? Lakoća dobivanja bilo koje vrste informacija može biti temelj lažnih vijesti. Svako, čak i oni bez stvarne kompetencije ili vještina, mogu postati stručnjaci u velikom svijetu Interneta. Povezani problem je: ko zapravo odabire informacije? Ili, koliko korisnika Interneta može razlikovati šta je istina, a što je lažno? Ponovo, očigledno je da u Internetu ne postoji mogućnost kontradiktornih komentara: kada postoje dominantna mišljenja, suprotna se zanemaruju, mrze, omalovažavaju ili progone. Je li ovo stvarni rizik za homogenost mišljenja, tzv. “jedinstveno mišljenje”? Zabava/kupovina može biti lako usmjerena, ako uzmemo u obzir veliki utjecaj tzv. “influencera”, od kojih su neki pojedinci koji ne rade ništa osim što zarađuju novac od različitih marki. Dakle, ko zapravo bira ili usmjerava izbore? Slično izborima, svaka želja, mišljenje, vjera, religija, stavovi mogu biti pod utjecajem. Jesmo li svjesni ili bismo trebali biti svjesniji da reklame koriste očite elemente, ali mogu uključivati i skrivene elemente kako bi vršile pritisak na naše izbore? Ovaj proces se naziva pranje mozga ili tamna persuasija, prema Joelu Dimsdaleu (2021). Uvjereni smo da je ovo predvidljiv i stvarni rizik od prekomjerne upotrebe, vjerovanja i oslanjanja na društvene mreže koje nas sve uključuju. Homogenost ponašanja često je povezana s homogenošću mišljenja.

Sljedeće ključno pitanje je sljedeće: postoji li trenutni rizik od jedinstvenog mišljenja? Moj odgovor je pozitivan, ako imamo na umu da društveni mediji putem Interneta mogu izazvati stvarnu promjenu naših moždanih struktura s obzirom na svoju izuzetnu neuroplastičnost koja može biti usmjerena u mračne strane.

Ljudska istorija puna je prošlih i nedavnih primjera kako lako ljudi mogu biti pod utjecajem i mijenjati svoja mišljenja, politička ili religijska uvjerenja putem otvorenih ili suptilnih sredstava indoktrinacije i postati kontrolisane osobe koje mogu čak počiniti strašne djela u ime dominantnog (jedinstvenog) mišljenja. Zaista, konačan ishod homogenosti u mišljenju može biti diktatura.

Primjer uspona nacizma je paradigmatičan i široko obrađen u stotinama publikacija koje ovdje nećemo ponovo navoditi (Arendt, 1951). Homogenost mišljenja je moguća opasnost i prediktor konformizma sve do diktature. Samo razmislite o progresivnom opadanju rukotvorina, od hrane do odjeće, u korist industrijskih proizvoda velikih razmjera koji su slični jedni drugima, koji su jeftiniji, ali su izgubili svoju originalnost i svoj jedinstveni okus. Ponovo, kako bi se ostvarile povećane potrebe, uništavaju naš planet. S druge strane, evolucija je ovisila i ovisi o raznolikostima koje treba smatrati temeljnim elementima koji se trebaju njegovati i uzdizati u svim društvima. Samo prihvatanje i integracija raznolikosti i povezanih sukoba može obogatiti društva koja, bez raznolikosti, neizbježno gube svoju “dušu”, opadaju i/ili čak nestaju.

Prijevod sa engleskog: Una familia

Izvor sa podacima o stručnoj literaturi: pmc.ncbi.nlm.nih.gov