Crtići su kategorija medijskih proizvoda koja se često zanemaruje u specijaliziranim istraživanjima. Uprkos njihovoj popularnosti, a posebno ranjivosti ciljne publike, djece, čini se da je ova tema izbjegnuta i nije joj posvećena potrebna pažnja. Brojna istraživanja provedena posljednjih godina pokazuju da gledanje televizije i korištenje računara štetno utiču na normalan razvoj ljudskog mozga.

Dijete ispred televizora nema uobičajeno iskustvo jezika, dijalošku stimulaciju mišljenja i refleksije koju roditelji, djedovi, bake ili ljudsko okruženje uopšte nude. Vizualni i auditivni stimulusi koji se percipiraju ispred malog ekrana su toliko agresivni, toliko brzo slijede jedan za drugim da nadmašuju sposobnost mozga da ih kontroliše. Neposredni efekat svega toga biće poguban za važne mentalne procese.

Interpretacija crtića

Brojna istraživanja koja su sproveli neuropsiholozi pokazala su da tokom gledanja televizije aktivnost lijeve hemisfere opada u velikoj mjeri, međusobna komunikacija između hemisfera značajno slabi, a viši mentalni procesi su snažno inhibirani, tj. dolazi do hipnotičkog stanja sna. Kada se intenzivno gledanje televizije dešava u ranom uzrastu, mozak se ne razvija normalno, što dovodi do nedostatka određenih neuralnih područja, tako da će takve osobe biti uskraćeni za mentalne sposobnosti koje zdrav mozak normalno posjeduje.

Nasilje kao osnovna karakteristika crtića

Nasilno ponašanje je proizvod medijske kulture, čiji se uzroci mogu identificirati u različitim aspektima svakodnevnog života. Nicolae Mitrofan ističe tri kategorije faktora koji utiču na agresivnost, a time i nasilje u ponašanju.

Crtići nisu smatrani jedinom uzrokom nasilja u današnjem društvu, ali predstavljaju faktor koji vodi ka nasilnim navikama. Kratkoročni efekat je taj što dijete, kao primalac nasilnog sadržaja, iznova posmatra primjenu nasilnog ponašanja u određenim situacijama, što može dovesti do uvjerenja da su to normalni načini djelovanja i prevazilaženja problema sa kojima se susreću u svakodnevnom životu.

S pojavom kablovske televizije, djeca su bila u mogućnosti da gledaju TV kanale koji su im bili namijenjeni, a najpoznatiji su bili Cartoon Network, Jetix i Minimax.

Prema istraživanju koje je sprovela Nacionalna audiovizuelna komisija početkom ove godine, više od 65% scena u crtićima sadrži nasilje.

Uloga modela i identifikacija sa herojima iz crtića

Modeli igraju vrlo važnu ulogu u našim životima, a posebno u životima djece koja još nisu čvrsto oblikovala svoje ponašanje ili neke moralne vrijednosti kojima bi se rukovodili prilikom donošenja odluka. Heroji iz crtića služe kao modeli za gledatelje u ranom uzrastu, modeli koji nisu baš dobri za slijediti, kao što su: Nindža kornjače koje se bore sa svojim „neprijateljima“ ili uništavaju sve što im se nađe na putu, što rezultira udarenim licima, slomljenim rukama i nogama te uništenim zgradama.

Važan doprinos ovom efektnom, populaciju rastućem uticaju, koji je zajednički crtićima, jesu pokretne video slike, kao što je crtić Tom i Džeri, u kojem nasilje ima važnu ulogu. Oni trpe traume, ali ne umiru, već, naprotiv, pronalaze još agresivnije načine da se osvete. U svakom slučaju, neko na kraju bude udaren, i to vrlo loše, bilo da je to klavir koji mu padne na glavu, oružje, eksplozije — sve ove scene šalju subliminalne poruke, ali i direktne poruke u umove djece, koja počinju da prihvataju nasilje kao nešto normalno, a pritom smatraju da je to stvarno smiješno.

Dijete koje je često izloženo nasilnom sadržaju smatra agresiju nečim normalnim, rješenjem koje je uvijek pri ruci. Kao što dobri heroji koriste agresiju kako bi postigli svoj cilj, tako će dijete vjerovati da je ponekad biti nasilno najbolje rješenje. U većini slučajeva, pozitivni heroj koji koristi agresiju ne trpi nikakve negativne posljedice zbog toga. Naprotiv, nagrađuje se i dobija pohvale od drugih. U tom slučaju, dijete također smatra da je u redu biti agresivan sve dok to radi u ime dobre stvari (možda otuda vjerovanje da je, sve dok ima dobar razlog, opravdano biti agresivan prema drugima).

Drugi vrlo važan element crtića je to što se djeca plaše nekih scena. Ne mogu da naprave razliku između stvarnosti i onoga što vide na televiziji. Vjeruju da likovi i scene u crtićima zaista postoje i u stvarnom životu. Najbolji primjer za to je Scooby-Doo, jer duhovi i stvorenja iz crtića mogu izazvati noćne more mnogoj djeci, čak i ako im roditelji objasne da oni stvarno ne postoje.

Takođe, u današnjim crtićima postoje i oni koji su djeci teško razumljivi, koji prenose nejasne i zbunjujuće poruke. To su crtići koji koriste pojmove kao što su portal, paralelni univerzum, svemirski monstrumi, svemirska stanica, svijet izvan, nevidljivi svijet itd. Likovi su čudni, pozadine nemaju nikakve veze sa stvarnošću, akcija je trzava, a kadrovi se prebrzo smjenjuju. Ovi crteži izazivaju stanje diffuse uzbune i zapravo ne prenose nikakvu koherentnu i obrazovnu poruku djetetu. Najbolji mora biti najjači, ali ne u smislu da je mudar, da koristi vlastite fizičke i intelektualne snage u borbi, već da mora posjedovati moći koje zapravo ne postoje: magiju i umijeće rukovanja magičnim mačevima. Razlikovanje između dobra i zla postaje nemoguće, jer ishod više ne nameće ideju da dobro uvijek mora trijumfovati kao najviša vrijednost. Posljedica toga je zbunjenost u umovima djece, nestanak orijentira u njihovim životima. U osnovi, djeca više ne razumiju zašto su ukorena i kažnjavana kada učine nešto loše, jer više nemaju ovu pojmovnu osnovu. (Brandura, 2017, str. 151). Za dijete više nema vrijednosti u stvarnom svijetu.

Dugoročni efekti – Prihvatanje nasilja

Osim neposrednih efekata koje crtići imaju na dijete, psihološka istraživanja su pokazala mnoge dugoročne efekte na ponašanje djeteta. Ljudski um ne pravi razliku između fikcionalnog nasilja

na malom ekranu i stvarnog nasilja koje izaziva refleksne, involuntary reakcije. Kratkoročni efekat koji je prepoznat jeste da primalac nasilnog sadržaja iznova posmatra upotrebu nasilnog ponašanja u određenim situacijama, što ga može dovesti do uvjerenja da su to normalni načini djelovanja, odnosno da je nasilje uobičajeni način za prevazilaženje problema s kojima se susreće u svakodnevnom životu.

Međutim, dugoročni efekti su mnogo ozbiljniji nego što se na prvi pogled čini, ako uzmemo u obzir neuronalni razvoj djeteta. Naime, nakon čestog gledanja televizije, aktivira se kortikalno područje dugoročne memorije i posttraumatske memorije, odnosno nasilne slike iz crtića biće zapisane u pamćenje pojedinca na isti način kao i čini koji ozbiljno traumatiziraju ljudsku psihu.

Za dijete, televizija nije samo izvor informacija, već i izvor pripovijedanja. Dijete odrasta u telekulturi, a priče koje mu se nude zauzimaju mjesto knjiga sa prikladnijim, moralizirajućim sadržajem ili čak igre s drugim djecom, jer je ono spremnije da gleda crtiće nego da se upusti u aktivnosti koje razvijaju njegove socijalne vještine i emocionalnu inteligenciju.

Dugoročno, ovo može dovesti do usvajanja nasilnog ponašanja kao normalnog odgovora na stresne situacije i negativno uticati na socijalnu adaptaciju i emocionalni razvoj djeteta.

Različite teorijske perspektive proučavale su ove efekte. S obzirom na složenost uticaja agresije i mnoštvo teorijskih objašnjenja povezanih s izloženošću vizuelnom i jezičkom nasilju u crtićima, potrebno je primijeniti multifaktorski pristup. Klasične teorije agresije korišćene su za objašnjenje efekata nasilja u crtićima.

Psihološka istraživanja pokazuju da su dječaci skloniji agresivnosti nego djevojčice zbog različitih uzroka.

Značajni udjeli nasilnih scena koje i dalje postoje u crtićima, uprkos ponovljenim pokušajima kontrolnih tijela da ih smanje, ozbiljna su upozorenja koja treba shvatiti ozbiljno, jer je invazija nasilja u dječijim programima postala fenomen koji je prihvaćen kao takav, a koji ne dobija dovoljno pažnje ako uzmemo u obzir činjenicu da je upućen na obrazovnu publiku.

Izloženost nasilju na televiziji, praćena izloženošću nasilju u video igrama, dovodi do viših nivoa agresije nego kada su ove dvije varijable analizirane posebno. Istraživanja su pokazala da prekomjerno gledanje televizijskih programa doprinosi desenzibilizaciji gledalaca prema patnji drugih, s obzirom na način na koji je nasilje prikazano.

Sve su ovo razlozi za crveni alarm.

Preveo sa engleskog i uredio: Unafamilia

Izvor: New Trends in Psychology, Vol. 4, no 1/2022, pp. 114-119